Ako je tuga ljubav, što je onda ljubav?

„Tuga je ljubav.“ „Tuga je ljubav koja nema kamo otići.“ „Što je tuga, ako ne ljubav koja ustraje?“

Vjerojatno ste naišli na stotine ovakvih citata. Svi su oni dovoljno lijepi. Ne mrzim ih, niti se s njima ne slažem. Ali osjećam se pomalo nemirno. Čini se kao da svaki od njih pokušava odgovoriti na golemo pitanje: Što je tuga?

I ako je to pitanje, ovi odgovori mi se čine nedostatnima. Naravno, tuga jest ljubav. Ali ponekad tuga nije ljubav. Ponekad je ona odsutnost ljubavi. Ponekad je to ljubav koju smo žudjeli primiti od roditelja, a nikada nije došla. Ponekad je to ljubav koju smo uložili u nekoga, a nikada nam nije uzvraćena.

Riječ „ljubav“ zvuči tako jednina. A opet, ništa u vezi s ljubavlju (ni tugom) nije jednostavno ni jednolično. Obje su ekspanzivne, slojevite i složene. Zato mi ove izjave ponekad zvuče otrcano, kao još jedna floskula koja želi romantizirati tugu.

Kad se osjećam najviše zasićenim tim sentimentima, najviše me uvjere riječi koje je Eleanor napisala upravo ovdje:

„Možda se najbolnija vrsta ljubavi zove tuga, a događa se kada je objekt nečije ljubavi oduzet bez nade u povratak. Tuga je ljubav i zbunjenost uzrokovana neznanjem kako voljeti nekoga koga više nema. Tuga je frustracija, gorčina, ljutnja i zamjeranje ljubavi prema uništenju koje donosi smrt. Tuga je ljubav koja shvaća da, ako želi opstati, mora postati kreativna i pronaći nove načine povezivanja. Tuga je nespremnost ljubavi da odustane. To je rastezanje veza i redefiniranje granica kako bi se stvorio prostor u kojem možeš voljeti nekoga u njegovoj vječnoj odsutnosti.“

Kad to pročitam, pomislim: u redu, sad smo se razumjeli. To zvuči ispravno i složeno. I ako je odgovor na pitanje „što je tuga“ zapravo „ljubav“, onda je možda važno pitanje: što je ljubav?

Raskoš ljubavi i ograničenja jezika

Možda nam problem stvara sam jezik. Mi imamo jednu riječ, ali stari Grci su imali mnogo preciznije nazive za različite oblike ljubavi. Teško je razmišljati o tuzi bez njih:

• Eros: Strast i žudnja. Iako je često egocentričan, on je važan dio romantične slagalice.

• Philia: Prijateljska ljubav ukorijenjena u odanosti, poštovanju i povjerenju. Grci su je smatrali najvišim oblikom ljubavi kada se spoji s Erosom.

• Pragma: Zrela ljubav utemeljena na razumu, dužnosti i zajedničkim ciljevima. To je duboka posvećenost koja prihvaća tuđe mane (ključna u dugim brakovima i obiteljima).

• Ludus: Razigrana, bezbrižna, „mlada“ ljubav. Flert koji se može, ali i ne mora razviti u nešto dublje.

• Storge: Instinktivna obiteljska ljubav, poput one između roditelja i djeteta. Često jednostrana, prožeta osjećajem pripadnosti i dužnosti.

• Agape: Univerzalna, bezuvjetna ljubav prema čovječanstvu. Altruizam koji pokreće zdravo društvo.

• Philautia: Ljubav prema sebi. Ne taština, već samoprihvaćanje i suosjećanje prema vlastitom biću.

Pa, je li tuga onda ljubav?

Uz ove nijanse, izjava „tuga je ljubav“ postaje mi potpunija. Jer sve te ljubavi su goleme i one nas definiraju. Kada tugujemo, ne radi se samo o tome da naša ljubav prema osobi nema kamo otići – sve ove druge vrste ljubavi su pogođene.

Naša Agape može erodirati kada nam se svijet učini nepravednim. Naša Philautia pati jer je osoba koju smo izgubili možda bila ta kroz čije smo oči učili voljeti sebe. A tu je i ona vrsta ljubavi koju pronalazimo samo u gubitku – ljubav koju nismo mogli u potpunosti razumjeti dok je ta osoba bila ovdje. Tek kroz njezinu odsutnost saznajemo koliko je ona zapravo bila duboka.

Gdje nas to ostavlja?

Iskreno, nisam posve siguran. Mislim da mi je samo trebao prostor da ovo istipkam i promislim. Možda sam se samo vratio na početak.

Tuga JEST ljubav I tuga je VIŠE od ljubavi. Jer je i sama ljubav više nego što jedna riječ od pet slova može sadržati. Ponekad je tuga i manje od ljubavi – ona je njezina bolna odsutnost. Ponekad je tuga ljubav koja ustraje, ljubav koja nema kamo otići.

Ponekad je sve što možemo učiniti sjećati se i promišljati: odati počast ljubavi koju smo imali, držati se ljubavi koju još uvijek imamo, oplakivati ljubav koju nikada nismo primili i tugovati za ljubavlju koja je nestala.