Igra uspoređivanja tuge: Natjecanje u kojem svi gube

Prijatelji u tuzi – ovo je jednostavan članak o uspoređivanju tuge i razlozima zašto to ne biste trebali činiti. Igra uspoređivanja vrlo je uobičajena među ljudima koji su doživjeli gubitak, ali to je, nažalost, natjecanje u kojem svi gube.

Brinem se da bi ovo moglo zvučati kao predavanje, pa želim odmah reći da se većina nas, uključujući i mene, prirodno uhvati u uspoređivanje. Navikli smo učiti o životu promatrajući ljude oko sebe. Koristimo obitelj i prijatelje kao referentne točke kako bismo bolje razumjeli i definirali sebe.

Zato je sasvim očekivano da, kada doživimo gubitak, uspoređujemo svoju tugu s tuđom. Problem je u tome što ne možete uspoređivati tugu na isti način na koji mjerite visinu ili težinu. Tuga nije objektivna ni mjerljiva; ne prolazimo kroz točno određene „količine“ patnje ovisno o vrsti gubitka.

Tuga je subjektivna, a ne hijerarhijska

Ožalošćenim ljudima zajedničko je jedno: doživjeli su gubitak. Osim toga, njihova se iskustva drastično razlikuju jer je tuga subjektivna. Pogrešno je fokusirati se samo na vrstu gubitka, a zanemariti sve ostale čimbenike vezane uz osobu koja tuguje i ono što je izgubila.

Opasno je postavljati gubitke na „hijerarhiju tuge“ jer se time netko uvijek svrstava u kategoriju „manje vrijednog“. U kontekstu tuge, ta naljepnica „manje vrijednog“ donosi težak teret: implicira da netko manje zaslužuje podršku ili da ima manje pravo osjećati i priznavati svoju bol.

Svi mi doživljavamo gubitke. Neki su lakši za integraciju, a neki nam preokrenu život naglavačke. Bez obzira na to gdje se iskustvo nalazi na tom spektru – gubitak je gubitak, a tuga je tuga. Ona ne mora biti „dovoljno teška“ da bi bila priznata; ne postoji prag koji morate prijeći da biste imali pravo tugovati.

Svaka je tuga važna i svaka ima mjesta

Tuga je univerzalno ljudsko iskustvo, a opet je kod svakoga drugačija. Pojedincu se čini neizmjerno značajnom i nevjerojatnom, ali u širem smislu nije ni više ni manje važna od bilo čije druge. Tuga je uistinu paradoksalno iskustvo.

Naravno, većina nas želi da se dubina naše boli prizna, jer je to naša istina. Gubitak može biti iskustvo koje ruši cijeli svijet. Nekima je čak uvredljiva pomisao da se njihovo životno sudbonosno iskustvo stavlja u istu kategoriju s gubicima koje smatraju „malima“.

No, tuga ne mora biti „gora“ od nečije tuđe da bi bila valjana, značajna ili važna. Nečija tuga zbog gubitka posla, sna, veze ili kućnog ljubimca može izgledati drugačije ili lakše od vaše – ali njihov gubitak ne prestaje postojati samo zato što bi „moglo biti gore“. Također, postojanje tuđe boli nema nikakve veze s vašom patnjom. U svijetu ima dovoljno mjesta za svu ljubav i svu bol.

Zaključak

Uspoređivanje tuge samo postavlja nepotrebne barijere između ljudi koji bi inače mogli suosjećati i podržavati jedni druge. Ne, ne možete točno znati kroz što netko drugi prolazi, ali možete razumjeti kakav je osjećaj tako patiti jer ste ga i sami osjetili.

Ako možemo izvući ikakvu korist iz činjenice da je tuga univerzalna, to bi trebala biti sposobnost suosjećanja prema onome što drugi prolaze. Svi znamo kolika je vrijednost poštovanja i uvažavanja tuđeg gubitka.