Je li druga godina tugovanja teža od prve?

Ako ste još uvijek u prvoj godini nakon gubitka, zamišljam da vam je sam naslov ovog članka mogao izbiti zrak iz pluća. Sama spoznaja da neki ljudi misle kako je druga godina tugovanja teža od prve dovoljna je da neke baci u paniku. No, to je rasprava koja se stalno iznova pojavljuje, često od strane ljudi koji se osjećaju zbunjeno dok teturaju kroz drugu godinu nakon smrti i dalje. Zato, duboko udahnite – želim proći kroz ovo pitanje korak po korak. I obećavam, nisu sve vijesti loše.

Ne mislim da postoji jedan jedini krivac za široko rasprostranjeno uvjerenje da je prva godina najteža. Zapravo, nagađam da to uglavnom proizlazi iz ljudske potrebe da racionalno osmisle putanju tuge. Ako uspijete proći kroz prvu godinu, onda imate neku „praksu“ s tugom. Dakle, logično je da druga godina mora biti lakša, zar ne?

Ne baš. Kao što se moglo i pretpostaviti, postoji mnogo sivih zona.

Prva godina nakon gubitka doista omogućuje našem mozgu da se više navikne na svijet bez voljene osobe. To ne olakšava prihvaćanje činjenice da ih nema niti magično olakšava život, ali oduzima onaj dio šoka i paralizirajuće preplavljenosti rane tuge. U toj prvoj godini naučimo tko je tu da nas podrži. Idealno, usput pronađemo neke alate za suočavanje. Počinjemo spori proces dokazivanja sebi da možemo preživjeti. Primamljivo je misliti da uz sve to, druga godina MORA biti lakša.

U nekim aspektima, ona to apsolutno i jest. No, postoji i mnogo razloga zašto to nije posve jednostavno. Upravo ćemo na tome danas zadržati pažnju – na razumijevanju nijansi druge godine tugovanja.

Važna napomena

Ne bi ovo bio WYG članak da ne ubacimo malu ogradu, zar ne? Danas se koštamo s pitanjem na koje ne postoji jedan točan odgovor. Nitko vam ne može reći što točno možete očekivati u svojoj tuzi drugog dana, druge godine ili drugog desetljeća, jer je vaša tuga jedinstvena vama i onome što ste izgubili. Ne postoji ništa u tuzi što je objektivno „lakše“ ili „teže“ za sve ljude u svim situacijama cijelo vrijeme. Ali možemo vam reći neka uobičajena iskustva koja često pogađaju ljude u drugoj godini i zašto ona mogu biti izazov. I ne brinite, na kraju ćemo podijeliti i neke ideje.

7 razloga zašto je druga godina tugovanja teška

1. Pretpostavljate da će biti lakše Uobičajene rečenice koje čujemo od ljudi u drugoj godini su: „Mislio sam da će ove godine postati lakše“ ili „Zar ne bih do sada već trebao biti bolje?“. Iako bi se većina složila da nije razumno misliti kako će puko okretanje kalendara magično ublažiti bol, to je ipak suptilna poruka koju smo često internalizirali. Pretpostavka da će biti lakše dovodi do više samokritike i sumnje u sebe – ljudi se brinu da ne tuguju onako dobro kako bi „trebali“.

2. Pokazujete sebi manje suosjećanja Kako vrijeme prolazi, možemo postati daleko manje strpljivi i nježni prema sebi. Glas u vašoj glavi tijekom prve godine možda je govorio: „Naravno da je teško vratiti se na posao, suprug ti je tek umro“ ili „Ne brini oko organizacije obiteljskog roštilja, ovo ti je prva godina bez nje“. Glas u drugoj godini možda neće biti tako blag. Javljaju se sumnja, osuda i očekivanja. Odjednom taj glas govori: „Ne mogu vjerovati da si još uvijek tako apatičan prema poslu“ ili „Stvarno se moraš sabrati i organizirati taj roštilj ove godine. Ne bi smjelo biti ovoliko teško“.

3. Ljudi se više ne javljaju toliko često Stvarnost nije samo u tome da se naša očekivanja mijenjaju; mijenjaju se i očekivanja drugih ljudi. Ljudi se rjeđe javljaju. One ponude za praktičnu pomoć i poruke tipa „hej, samo provjeravam kako si“ postaju sve rjeđe. Iako se neki i dalje sjete rođendana ili godišnjica, mnogi ne. To vas može ostaviti s osjećajem usamljenosti ili zaboravljenosti.

4. Traženje pomoći postaje teže Neki znaju da im je podrška i dalje potrebna, ali osjećaju veće oklijevanje, sram ili krivnju pri traženju. Mnogi se brinu da traženje pomoći u drugoj godini više nije društveno prihvatljivo. Boje se da će ih prijatelji i obitelj početi doživljavati kao teret, kao nekoga tko je „zapeo“. To može značiti da znate da vam treba pomoć, ali ste previše suzdržani da biste je zatražili.

5. Sposobni ste gledati dalje u budućnost Prvi mjeseci, pa čak i cijela prva godina, mogu djelovati kao „mod preživljavanja“. Funkcionirate dan po dan (ponekad udah po udah). Samo pokušavate shvatiti kako živjeti u svijetu u kojem nedostaje voljena osoba. Nakon prve godine, neki opisuju osjećaj da je druga godina bila vrijeme kada je stvarnost onoga „zauvijek“ sjela na svoje mjesto. Pomak s „kako da samo preživim“ na „kako da počnem planirati budućnost bez osobe koju sam izgubio“ nije lak. To ne znači da je jedno „lakše“ ili „teže“, ali nekima to predstavlja novi, golem izazov.

6. Prvu godinu ste proveli brinući o tuđoj tuzi, a ne o svojoj Vjerujte mi, ne biste bili prva osoba koja je upala u ovu zamku. Nama koji smo po prirodi pomagači i skrbnici, lako je staviti tuđu tugu ispred vlastite. Mnogi shvate da su odmah nakon gubitka svu energiju uložili u brigu o djeci, roditeljima ili braći koji tuguju. To je uloga u kojoj se možda osjećate ugodno, ali to može biti i oblik izbjegavanja. Kako ti ljudi počinju stajati na vlastite noge, možete shvatiti da je vaša vlastita tuga svo to vrijeme bila u drugom planu.

7. Ono što vam je pomagalo u prvoj godini, više ne pomaže u drugoj Možda ste sjajno pronašli stvari koje su vam pomagale u prvoj godini – ljude, rutine, rituale. Jedna od zeznutih stvari kod tuge je ta što se ona stalno mijenja. To znači da se i vaše potrebe za suočavanjem mijenjaju. Možete odjednom shvatiti da su izazovi druge godine drugačiji, pa vam stare rutine više ne odgovaraju. Rituali koji su bili smisleni dva mjeseca nakon gubitka, sada možda više ne „sjedaju“ kako treba, ostavljajući vas s pitanjem kako ostati povezani s voljenom osobom.

Kako se nositi s drugom godinom?

Znam, popisi izazova mogu djelovati zastrašujuće. No, važno je zapamtiti da imamo moć u tome kako se suočavamo. Sama svjesnost o ovim izazovima pomaže jer vas neće zateći nespremne.

#1 Radite na samosuosjećanju i milosti prema sebi Ovo možda zvuči „mekano“ onima koji traže konkretan plan, ali je zapravo najvažniji korak. Počnite osluškivati te samokritike. Ako se korite zbog toga gdje „bi trebali“ biti, podsjetite se da tuga nema rok trajanja.

#2 Komunicirajte i dajte povratnu informaciju Biti ranjiv i reći da se mučite više nego što ste mislili da ćete u drugoj godini nije lako, ali je nužno. Prijatelji i obitelj ne mogu vam čitati misli. Ako im ne kažete da trebate pomoć ili da biste voljeli da se češće jave, male su šanse da će to učiniti. Ovako im dajete „upute“ kako da budu dobra podrška u ovoj fazi.

#3 Ponovno posjetite stvari koje ste otpisali u prvoj godini Reći da je prva godina emocionalni vrtuljak je preskromno. U tim ranim danima, gledanje određenih slika ili slušanje glazbe moglo je donijeti toliku bol da ste ih od tada izbjegavali. No, vaš mozak je imao vremena prilagoditi se stvarnosti. To je i dalje razorno, ali više nije novo. Sada možda možete podnijeti tu bol kako biste u tim istim stvarima pronašli i mrvicu utjehe.

[Image showing the concept of “Growing around grief” where the grief stays the same size but the person’s life and ability to carry it expands over time]

#4 Zapamtite, uvijek možete potražiti stručnu podršku Često vam bolnice ili pogrebna poduzeća šalju informacije o grupama podrške odmah na početku. Ako ih tada niste iskoristili, može vam se činiti da je sada kasno. Nikada nije kasno! Tuga nema rok trajanja za stručnu pomoć. Uvijek je u redu priznati da vam je tuga postala izazovna na nove načine.