Kada nada i tuga žive zajedno

Moja majka je umrla od raka gušterače. Statistike su bile mračne – šanse za preživljavanje gotovo nikakve. Liječnici su joj dali manje od godinu dana. Razumski, nije bilo razloga za nadu, ali prestati se nadati da će netko koga voliš preživjeti je praktički nemoguće.

Dugo nakon njezine smrti bio sam ljut na naš „neznalica optimizam“. Krivio sam nadu što nam je ukrala zadnje tjedne i spriječila onaj dostojanstveni „holivudski oproštaj“ gdje svi prihvaćaju kraj i govore smislene riječi zbogom. No, istina je bila drukčija: nada nije bila prepreka, već način preživljavanja.

Kada nada postane komplicirana

Teško je govoriti protiv nade jer je ona povezana sa zdravljem i srećom. No, stvari se kompliciraju kada se nada pomiješa s poricanjem ili izbjegavanjem:

• Fiksacija na samo jedan ishod: Kada slijepo odbijamo bilo koju drugu mogućnost osim one koju želimo (Plan A), svaki drugi put nam se čini kao put u vječnu nesreću.

• Osjećaj izdaje: Razmišljanje o tome što će biti ako voljena osoba umre često izaziva sram. Osjećamo se kao da odustajemo od njih ako uopće razmotrimo tu opciju.

• Ambiguitetna tuga: Kod gubitaka gdje nema jasnog kraja (npr. ovisnost, demencija ili nestale osobe), nada je neophodna, ali i najbolnija.

Dijalektičko razmišljanje: “I jedno i drugo”

Pauline Boss, stručnjakinja za dvosmisleni gubitak, kaže da je jedini način za život s takvim gubitkom držanje dvije suprotstavljene ideje u umu istovremeno:

„On je otišao, vjerojatno je mrtav, A MOŽDA I NIJE“ ili „Možda će se vratiti, A MOŽDA I NEĆE“.

To je jedini način da se smanji stres življenja u neizvjesnosti.

Kao što pokazuje ovaj model, zdravo tugovanje je oscilacija. U kontekstu nade, to znači da možemo biti i realistični i puni nade u isto vrijeme. Danas razumijem: znali smo da će moja majka umrijeti, ali smo se svim srcem nadali da neće. Živjeli smo u te dvije paralelne stvarnosti istovremeno.

Nada je osobna stvar

Na kraju, nadu je teško definirati ili izmjeriti. Ona je nevjerojatno osobna. Kako kaže pjesnikinja Emily Dickinson: “Nada je stvar s perjem što se u duši gnijezdi”. Čak i u najmračnijim situacijama gubitka, nada nije prepreka suočavanju, već snaga koja nam omogućuje da izdržimo težinu stvarnosti.

Moje žaljenje nije nada koju smo imali, već izbjegavanje koje sam odabrao jer mi je bilo preteško sjediti u toj neizvjesnosti.