Kada tradicija više “nije to”

Mnoge obitelji imaju nekoga tko je “čuvar tradicije”. Obično je to neslužbena uloga; nitko im ne dodijeli tu titulu, nego u te cipele uskoče sami jer im je do običaja duboko stalo (ili zato što su jedini voljni to raditi). Ako je vašoj obitelji tradicija bitna, vjerojatno točno znate tko je u vašoj ekipi taj “čuvar”. To je velik posao i važna uloga, jer drugi koji također cijene običaje gledaju u njih da održavaju tu vatru.

Oni koji drže do tradicije često žive po nepisanom pravilu da stvari moraju ostati iste, iz godine u godinu. To je jedan od razloga zašto blagdani postaju tako teški nakon gubitka. Pokušaj provođenja tradicije bez te osobe može samo pojačati osjećaj njezine odsutnosti i produbiti tugu. Na kraju nas to podsjeti da se stvari više ne mogu odvijati kao nekad, pa sama tradicija postane svojevrsni “sekundarni gubitak”.

Istovremeno, ljudi koji tuguju često vide priliku u tradiciji i ritualima, jer im oni omogućuju da se povežu, odaju počast i prisjete se članova obitelji i prijatelja koji su umrli. Mnogi čak stvaraju nove običaje kako bi sačuvali uspomenu. Ti rituali mogu biti velika utjeha jer stvaraju siguran prostor za tugu i razmišljanje, dopuštajući vam da se i u sadašnjosti osjećate povezano s onim koga više nema.

Ali, i ovdje se ponekad javlja bol: Što se dogodi kada tradicija koju ste uveli u čast pokojnika više ne pruža onaj pravi osjećaj?

To je pitanje koje često čujemo od ožalošćenih. Ono naglašava stvarnost da, kada je promjena nužna, tradicija može postati izvor krivnje, razočaranja i boli. To ne znači da tradiciju treba izbjegavati; naprotiv, upravo zato što nam je toliko stalo do nje, ona i može toliko boljeti.

Zašto bi netko osjetio da mu ritual ili tradicija više ne odgovaraju?

Krenimo od onog “zašto”. Što se promijenilo?

• Oni su se promijenili.

• Njihova se tuga promijenila.

• Način na koji održavaju vezu s pokojnikom se promijenio.

• Njihove potrebe su se promijenile.

• Tradiciju je s vremenom postalo teško održavati.

• Drugi koji su sudjelovali više to ne čine.

• Tradiciju su u startu započeli radi drugih (npr. roditelj zbog djece).

Sigurno ima još razloga, ali ovo su najčešći. Primijetite da niti jedan od ovih razloga nema veze s time da osobu više ne volite ili da vam nije stalo. Ipak, mnogi se brinu da upravo to njihova nezainteresiranost znači: da im nije dovoljno stalo ili da “nastavljaju dalje” bez te osobe.

Pomisao na odustajanje od tradicije koju ste započeli baš zato da biste se povezali s nekim dragim može izazvati mješavinu teških emocija – od krivnje i srama do straha. “Znači li to da zaboravljam na tu osobu? Jesam li sebičan? Zašto mi više nije stalo? Dugujem li im da nastavim s ovim?”

U redu je da se tradicija mijenja

Želimo umiriti svakoga tko se osjeća nesigurno oko običaja koji je uveo u nečiju čast: potpuno je normalno i uobičajeno da tradicije prestanu ili se izmijene. Uzmite u obzir sljedeće dvije točke:

1. Tradicije se ionako stalno mijenjaju

Prvo, tradicije se mijenjaju cijelo vrijeme, iako to možda ne primjećujemo. Malo-pomalo, nešto prilagodimo, nešto izbacimo. Netko ode od kuće, netko se uda ili oženi, dođu unuci, netko preuzme novu ulogu… stvari se korigiraju. Te nam promjene obično ne smetaju jer su razlozi pozitivni ili svakodnevni. One nam djeluju suptilnije ili više pod našom kontrolom nego promjene koje donosi gubitak.

Sastav vaše obitelji vjerojatno se mijenjao mnogo puta tijekom godina, a vaši su se običaji tome prilagođavali. Naravno, nijedna od tih promjena nije bila ni približno teška kao smrt člana obitelji – zato taj pomak zahtijeva prilagodbu na puno većoj razini. Ali važno je biti otvoren prema promjenama i pronaći smisao u ritualima, čak i kad su izmijenjeni.

2. Način na koji održavate vezu s osobom evoluira

Normalno je da se tradicije mijenjaju kako se mijenjaju vaša svakodnevica i odnosi. Iako se logički može činiti da se vaš odnos s nekim tko je umro ne može mijenjati, stvarnost je da te veze zapravo evoluiraju zajedno s vama i vašom tugom.

Odnos s voljenom osobom koja je preminula nije statičan. On nije zamrznut u vremenu; on raste. Tu ćete osobu razumjeti na nove načine s 20, 30, 40 ili 50 godina. Ono što ste radili da biste se povezali s njom u dvadesetima, ne mora biti isto što radite sada.

Razmislite o tome koliko se ljudi općenito mijenjaju kroz vrijeme. Dodajte tome činjenicu da vas tuga mijenja iz temelja – vaše potrebe i pogled na svijet. Sasvim je logično dopustiti tradiciji da se promijeni, pogotovo onoj koju ste stvorili u prvim, najtežim danima tuge.

Ako se borite s krivnjom jer želite promijeniti ili napustiti neki običaj (i to zato što vi tako osjećate, a ne jer vas netko drugi pritišće), osvrnite se na sve one druge male i velike načine na koje se povezujete s tom osobom. Moguće je pustiti jednu nit, a i dalje u rukama držati cijelo klupko.