Mitovi i istine o pet stadija tuge
Nekada davno (1969. godine), psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross napisala je knjigu O smrti i umiranju, koja je svijetu predstavila pet stadija tuge: poricanje, ljutnju, pogađanje, depresiju i prihvaćanje.
Tih pet stadija osnova su „Modela Kübler-Ross“, teorije utemeljene na njezinom iskustvu i intervjuima s terminalno bolesnim pacijentima. Izvorno se ovaj model primjenjivao na one koji su se suočavali s vlastitom smrću, ali ubrzo su praktičari zaključili da se konstrukti ovog urednog modela lijepo uklapaju u analizu i tretman ožalošćenih osoba.
Unatoč činjenici da se ovi stadiji u akademskim krugovima često opovrgavaju, „Model Kübler-Ross“ ostaje model tuge za široke mase. Intuitivan je, lako razumljiv i lako ga je „propisati“. A propisuju ga svi – od onog starijeg gospodina u crkvi, preko tete Barice, do susjeda s kraja ulice.
Zapravo, možda ste ovdje upravo zbog Google pretrage potaknute komentarom tete Barice koja vam je rekla da ste „zapeli u fazi ljutnje“ (što vas je samo još više razljutilo). Hvala, teta Barice!
Moram vam reći: ako čekate da vam objasnim tih pet stadija, neću to učiniti. Možda se sada pitate: „Pa o čemu je onda ovaj tekst?“ Pa, pretpostavljam da već ponešto znate o tom modelu. No, nažalost, mnogi ga pogrešno shvaćaju i završe zbunjeni ili se osjećaju „nenormalno“ jer njihova tuga ne prati taj obrazac.
Zato, prije nego što zaključite da ste zbog tuge doslovno poludjeli, evo nekoliko stvari koje biste trebali znati:
1. To je samo teorija
Postoji mnogo (uistinu mnogo) teorija o tuzi; samo se o ovih pet stadija toliko često govori da oni koji nisu upoznati s modelima tugovanja (dakle, skoro svi) vjeruju da je to „zlatni standard“.
Pet stadija tuge nisu apsolutna istina. Kao i svaka teorija, temelje se na hipotezi (obrazovanom nagađanju). Postoje istraživanja koja podupiru teoriju, ali i ona koja je pobijaju. U stvarnosti, neki drugi modeli tuge mogli bi odgovarati vašem iskustvu eksponencijalno bolje od Kübler-Ross modela. Na kraju dana, te stadije možete prihvatiti ili odbaciti. Samo vas molim – ne očekujte da će vaša tuga upasti u uredan i lak obrazac, formulu ili vremenski okvir. Tuga jednostavno ne funkcionira tako.
2. Tuga nije linearna
Tuga nije jednosmjeran tunel; ona je više poput labirinta. Lako je čuti nabrajanje stadija i pomisliti da će se oni dogoditi točno tim redoslijedom, dok se u stvarnosti neki od njih uopće ne moraju dogoditi. Stadiji su samo okvir koji vam pomaže razumjeti i identificirati kako se osjećate. Potpuno je normalno shvatiti tjednima nakon smrti da ste počeli s druge točke, preskočili korak ili se čak vratili unatrag.
3. Stadiji se mogu ponavljati
Dio nelinearnosti tuge znači da se stadiji mogu ponoviti. Nećete nužno „ljutnji“ ili „depresiji“ mahnuti zauvijek u retrovizoru. Opet, to su alati koji vam pomažu prepoznati osjećaje, stoga se nemojte brinuti ako imate osjećaj da radite dva koraka unatrag. Ljudi se obično jedan dan osjećaju kao da napreduju, a već sljedeći kao da nazaduju.
4. Model ne obuhvaća sve
Tuga je nevjerojatno složena. Nakon smrti voljene osobe osjetit ćete milijun stvari, a ovaj model govori o… pa, o njih pet. Naravno, pojmovi poput „depresije“ i „ljutnje“ su široki i mogu obuhvatiti cijeli niz emocija, ali stadiji i dalje ne pokrivaju sve. Nemojte biti zbunjeni ako se nađete u „ulici žaljenja“, a ne možete je pronaći na mapi ovih pet stadija. (Mali savjet: polukružno se okrenite kod „prihvaćanja“ i vratite se prema „ljutnji“, negdje je tamo između).
5. Ne postoji krajnja točka
Analogije poput „putovanja tuge“ ili „staze tuge“ daju nam osjećaj da postoji neki konačni cilj. Tih pet stadija ostavljaju sličan dojam – mislite: „Kad prođem kroz ove faze, doći ću do kraja svoje tuge.“ Iako teorija može imati svoj kraj, vaše iskustvo s tugom neće. Ne možete samo zatvoriti knjigu i zaboraviti priču. Priča ostaje s vama i ponekad ćete ponovno proživjeti tugu, ljutnju, bol i čežnju sadržanu na njezinim stranicama. Dobra vijest je da bi s vremenom vaša priča trebala postati malo šarenija, punija nade, pa čak i optimizma.
