Neopipljiva prisutnost: Kako učimo voljeti one kojih više nema

Kao dijete uvijek sam želio imati zamišljenog prijatelja, ali moj um jednostavno nije dosezao tako daleko. Zavidio sam djeci koja su uistinu uspijevala prizvati ideju o nečijoj prisutnosti jer sam pretpostavljao da nikada nisu usamljena. Uvijek su imala nekoga za igru i razgovor.

Tek sam s 24 godine napokon saznao kako je to biti u društvu nekoga koga nitko drugi ne vidi. To je bila godina u kojoj mi je umrla majka. Nakon života u kojem sam održavao odnose isključivo s ljudima na ovom našem zemaljskom planu, naučio sam kako voljeti nekoga tko fizički ne postoji.

Kratko vrijeme nakon majčine smrti oplakivao sam ono što sam smatrao potpunim i konačnim gubitkom. No, nakon otprilike mjesec dana, počeo sam viđati njezinu prisutnost posvuda. Za razliku od prije, više nije bila usidrena u svijetu. Bila je posvuda i nigdje, i otkrio sam da mogu razgovarati s njom i držati je blizu sebe.

Iako nipošto nije bilo dovoljno da ublaži moju tugu, njezina kontinuirana prisutnost bila je utješna spoznaja. Spoznaja koju prije nisam smatrao mogućom. Nekada sam mislio da si ili ovdje ili tamo. Nisam shvaćao da postoji “između”. Niti da će moja majka, kad umre, za sobom ostaviti beskonačan odjek.

Prihvaćanje nove vrste odnosa

Pedesetih godina prošlog stoljeća razvojni psiholog Jean Piaget uveo je ideje asimilacije i akomodacije kao sredstvo za razumijevanje intelektualnog razvoja djece.

Naravno, Piagetova teorija kognitivnog razvoja je složena i najčešće se primjenjuje na djecu. No, smatram da ideja asimilacije i akomodacije stoji sama za sebe i može biti korisna u razumijevanju situacija tijekom cijeloga života.

Jednostavno rečeno, Piaget je tvrdio da ljudi imaju specifične okvire za razumijevanje svijeta i svega u njemu. Te je okvire nazvao shemama. Rekao je da se osoba, kada se suoči s novim ili nepoznatim iskustvom, prvo trudi razumjeti ga koristeći svoj postojeći okvir (shemu). To je ono što je nazvao asimilacija.

Ako ne mogu asimilirati svoje iskustvo, moraju promijeniti ili nadograditi svoje trenutno razumijevanje kako bi prihvatili novu stvarnost. Kroz akomodaciju, um se širi i svijetu se dodaje novi sloj nijansi. Mislim da se upravo to ponekad događa nakon gubitka. Kada se osobi otvore oči za mogućnost da ljudi koji su otišli zapravo nisu posve nestali, ona restrukturira svoje razumijevanje svijeta kako bi prihvatila tu novu stvarnost.

Osobno, kako bih stvorio prostor za trajni odnos sa svojom majkom, morao sam otvoriti svoj um dimenzijama ljubavi, privrženosti, obitelji i povezanosti za koje nikada nisam znao da postoje. Tek kada me iskustvo gubitka prisililo da redefiniram te pojmove, mogao sam u potpunosti razumjeti kako je to moguće.

Zašto ljudi misle da nakon smrti “idemo dalje”?

Netko nas je nedavno pitao: “Zašto ljudi misle da nakon smrti idemo dalje i ostavljamo sve iza sebe?”. Imam nekoliko odgovora na to pitanje. No, moja najbolja pretpostavka je da mnogi od nas istinu o tuzi moraju naučiti sami. Prije nego što iskuse gubitak, mnogi ljudi imaju okvir (shemu) koji ne predviđa trajno iskustvo povezanosti. Možda velikim dijelom zato što im je rečeno drugačije.

Vrijedi napomenuti da nas je cijelo stoljeće teorija o tugovanju navodilo na vjerovanje da je “nastaviti sa životom” (moving on) krajnji cilj. Tijekom većeg dijela 20. stoljeća vladala je ideja da se tuga razvija kroz stadije ili faze. Ti su ciljevi završavali pojmovima kao što su “odvajanje”, “oporavak”, “prihvaćanje” ili “novi život”. Namjerno ili ne (a često nije bilo namjerno), primljena poruka bila je da je zdravo to preboljeti i krenuti dalje.

Dok ne doživite gubitak, imate malo razloga sumnjati u ono što vam govore. Tek kada netko poželi razmišljati o osobi koja je umrla, razgovarati s njom i voljeti je, shvati da je cilj “nastavljanja nakon smrti” nelogičan.

Ovdje trebamo priznati da postoje razlozi zašto bi netko doista želio krenuti dalje. Na primjer, odnos koji je bio problematičan za života može ostati problematičan i u smrti. U takvim slučajevima, osoba može osjećati da je ostanak u vezi s pokojnikom štetan.

Mora li biti tako?

Ne mislim da ljudi ne mogu vjerovati kako su tuga i ljubav trajni procesi bez da su sami iskusili gubitak. Iako osoba možda ne razumije točno kakav je osjećaj voljeti nekoga tko je umro, i dalje može znati da su trajna tuga i povezanost normalni. Problem je u tome što, kao što smo utvrdili, mnogi nisu pripremljeni da to vide na taj način. A mi, koji tugujemo, često ne govorimo otvoreno o toj istini.

Kad se prisjetim života prije gubitka, pitam se jesam li propustio ikakve tragove o stvarnosti tuge. Na primjer, moja mi je majka pokazivala naznake svog neprestanog obožavanja vlastite majke koja je umrla prije mog rođenja. No, je li bilo znakova trajne i trajuće povezanosti? Mislim da ne.

Ljudi često drže svoje odnose s preminulima u tajnosti iz mnogo razloga. Možda ponajviše zato što se boje da će ih društvo, koje još uvijek dijelom vjeruje da su trajne veze neobične, pogrešno shvatiti. Ili se možda brinu da će ih drugi natjerati da se osjećaju loše jer njeguju odnos koji im je dragocjen.