Odnos koji ne umire: Kako voljeti nekoga tko više nije tu
Velik dio tugovanja zapravo je učenje kako imati odnos s osobom koja je umrla. Kad god podijelim ovo uvjerenje, pitam se koliko ljudi me pogleda s potpunim nerazumijevanjem. To je sasvim poštena reakcija. Ideja o odnosu s mrtvima zvuči jako čudno… dok odjednom više ne zvuči.
Cijeli život smo učili da su odnosi veze između dvoje ljudi. Između kolega, prijatelja, obitelji. Neki su bliski, neki nategnuti. Ali što im je svima zajedničko? Obje su osobe žive. Čini se kao osnovni preduvjet, zar ne?
Zbog toga sam na početku svoje tuge vjerovao da moj odnos s osobom koju sam izgubio sada živi samo u prošlosti. Osjećao sam se kao da sam cijeli život punio jednu kutiju našim zajedničkim trenucima, a sada je poklopac te kutije snažno zalijepljen. Mislio sam da je mogu otvoriti i gledati unutra, u prošlost, ali da više nikada neću moći ništa dodati. Odnos je postao samo sjećanje.
Provodio sam vrijeme gledajući unatrag. Osjećao sam se blisko s njom samo kad bih posjetio mjesta na koja smo išli, radio stvari koje smo zajedno radili ili gledao predmete koje je voljela. Kopao sam po toj kutiji sjećanja pokušavajući zapamtiti točno kakva je bila dok je bila živa, njezine riječi i njezine savjete.
Otkrivanje odnosa u sadašnjosti
S vremenom sam polako shvatio da sam bio u krivu. Moje veze s njom živjele su i u sadašnjosti. Počeo sam primjećivati stvari koje bi ona voljela, a koje nije doživjela – nove knjige, glazbu, ljude. Svaka od tih malih poveznica isprva je donosila oštru, probadajuću bol jer su bile podsjetnik na njezinu odsutnost – na sve ono što nikada nećemo doživjeti zajedno.
Ali, neobično, uz tu bol se javljao i golem osjećaj utjehe. Te su stvari bile i podsjetnici na njezinu prisutnost – na veze koje sam još uvijek imao s njom u svom novom, svakodnevnom svijetu.
Uhvatio bih sebe kako zamišljam kakva bi ona bila sada, kako bi se promijenila s godinama koje su prošle. Što bi mislila o mom novom autu? Za koga bi glasala? Uskoro sam počeo “čuti” njezine savjete koje mi nikada zapravo nije dala, ali sam je toliko dobro poznavao da sam znao što bi rekla. Počeo sam odlaziti na mjesta na koja je ona oduvijek htjela putovati, a nije stigla, ili na mjesta za koja nije ni znala da postoje, ali bi ih obožavala.
Napokon sam shvatio: naš odnos nije bio zamrznut u vremenu. Nije bio zaključan u prošlosti. Mogao sam nastaviti dodavati nove stvari u tu kutiju.
Tuga kao evolucija ljubavi
Naučio sam da je tugovanje zapravo učenje kako održati taj novi oblik odnosa. Na početku se činilo da je sadašnjost samo bolni podsjetnik da je nema – podsjetnik koji sam pod svaku cijenu htio izbjeći. Zakopao sam glavu u prošlost, misleći da utjeha živi samo tamo, a da u sadašnjosti žive samo bol i praznina.
Ali na kraju sam shvatio da sadašnjost krije toliko novih i evoluirajućih veza, ako se uspijem otvoriti prema njima. Baš kao što ljudi i odnosi rastu i mijenjaju se tijekom života, oni mogu nastaviti rasti i mijenjati se i nakon smrti. Samo ih trebam početi tražiti u sadašnjosti, umjesto isključivo u prošlosti.
