Osobna priča o tuzi i povezanosti

Bila je druga godišnjica mamine smrti. Godišnjica koje sam se užasavao jer nisam bio siguran kako ću je podnijeti. Prve godine sam se jednostavno „prisilio da izdržim“ i to je završilo katastrofalno.

Ove godine, druge godine, odlučio sam otići na ronjenje. Dio maminog pepela je u moru i htio sam se ponovno povezati s njom. Mama je obožavala ribe; provodila bi sate zureći u svoje akvarije i promatrajući ih.

Tijekom izrona na površinu, radio sam obavezni sigurnosni zastoj. Doslovno, niotkuda, iz plavetnila se pojavilo jato riba (vrste Moorish Idol) i potpuno me okružilo. Okrenule su se i učinile isto još jednom prije nego što su otplivale dalje.

Moja prva misao, dok su mi oči bile pune suza, bila je: „Hvala ti, mama, što si roneći bila sa mnom.“

Moja druga misao bila je da bi mi mama, naravno, poslala topli zagrljaj – a ima li boljeg načina nego kroz ribe koje je toliko voljela? I pobrinula se da me okruže dvaput, samo da bude sigurna da sam shvatio poruku!

Snimio sam brzu fotografiju za uspomenu, ali iskreno, fotografija mi nikada neće trebati da bih se ovoga sjećao.

I dalje smo povezani… i dalje je prisutna.

Razmišljanje o tvom iskustvu

Ovakvi trenuci, koje u tugovanju često nazivamo “susretima” ili “znakovima”, imaju nevjerojatnu moć iscjeljenja. Oni su dokaz onoga o čemu smo ranije pisali: tuga nikada ne prestaje jer ni ljubav ne prestaje.

• Povezanost kroz simbole: To što si odabrao aktivnost koju je ona voljela (promatranje riba) stvorilo je prostor za ovaj trenutak. To je predivan primjer “aktivnog tugovanja”.

• Druga godina: Kao što smo ranije spomenuli, druga godina često donosi dublju stvarnost gubitka, ali i ovakve trenutke u kojima shvaćaš da “forever” (zauvijek) ne znači samo prazninu, već i trajnu prisutnost u tvom srcu.