Paradoksalna tuga zbog predviđene iznenadne smrt

U zadnje vrijeme mnogo razmišljam o jednom fenomenu tuge za koji znam da ga mnogi osjećaju, ali o kojem se baš i ne priča. To je nešto što sam iskusio kroz tri značajna gubitka u vlastitom životu, nešto što sam čuo opisano od nebrojenih ožalošćenih ljudi tijekom svojih godina rada kao terapeut za tugu, a ipak to nema pravo ime u istraživanjima i literaturi. Govorim o tuzi koja nastaje na sjecištu gubitka koji je istovremeno predviđen, ali ipak iznenadan i šokantan.

Možda već samo čitanje te zadnje rečenice daje uvid u to zašto ova vrsta tuge i gubitka ostaje u sjeni. Nije ju lako objasniti; zvuči potpuno proturječno. Znamo što je anticipacijska tuga (tuga koja prethodi gubitku) – o tome su napisani svesci knjiga i postoje brojni istraživački radovi. Svatko tko je imao člana obitelji ili prijatelja na palijativnoj skrbi zna što znači predvidjeti smrt i osjetiti tugu koja se javlja prije samog kraja.

Također, većina nas je itekako svjesna što znači iznenadna i šokantna smrt, kao i specifičnih aspekata tuge koji je prate.

Gubitak i tuga o kojima ovdje pokušavam govoriti uspijevaju nekako biti oboje. To je paradoks. No, kao i mnogi paradoksi, to je situacija koja na prvu djeluje proturječno, ali duboko u sebi otkriva dublju istinu. U ovom slučaju, to je (ponekad prosvjetljujuća) spoznaja da u tuzi predviđanje i šok mogu postojati istovremeno. Možete se pripremati za mogućnost smrti, a da ta smrt ipak bude potpuno šokantna i iznenadna kada se dogodi.

Kako se pojavljuje “predviđeno-iznenadna” smrt

Kod bolesti

Postoji dugačak popis situacija koje mogu stvoriti ovu vrstu gubitka. Kako to ne bi zvučalo apstraktno, počet ću s primjerima iz vlastitog života. Kad sam bio tinejdžer, mom je ocu dijagnosticirana potencijalno terminalna bolest. Bili smo vrlo svjesni neizbježnosti da će, bez transplantacije koštane srži, umrijeti. No, nedugo nakon što je dospio na listu čekanja, dok je još uvijek bio “onaj stari” i nije izgledao bolesno, iznenada je umro od nagle infekcije. Pogodilo nas je kao tona cigala. Da, znali smo jako dobro da je bolestan. Ali smrt je ipak djelovala nezamislivo naglo i šokantno.

Kod starijih osoba

Samo nekoliko godina kasnije umrla je moja baka u 93. godini. Društvo voli umanjivati smrt starijih ljudi. Zato niste sami ako vam je prva misao nakon čitanja te rečenice bila: “Smrt 93-godišnjakinje ne može biti šokantna!”. Uvjeravam vas, može. Sjećam se dobro kako sam par dana nakon njezine smrti sreo mladi par koji je živio u kući do njezine. Kad sam im rekao vijest, oboje su zanijemili.  “Ali baš je prošli tjedan bila vani i grabljala lišće!”. Bili su još više šokirani kad su saznali njezine godine – pretpostavljali su da je u sedamdesetima.

Moja baka je imala 93 godine, ali je trideset godina živjela sama u svojoj kući, potpuno neovisno. Radila je skraćeno radno vrijeme kako bi ostala aktivna do svojih osamdesetih. Još uvijek je vozila, išla u teretanu i igrala bridž nekoliko večeri tjedno. Znali smo koliko ima godina. Naravno da smo predviđali da u toj dobi smrt može doći bilo kada – pogotovo nakon očeve smrti. Ali svejedno nas je zateklo nespremne; nije bilo dugotrajne bolesti, nije bilo vremena da procesuiramo stvarnost prije nego što se dogodila.

Kod ovisnosti

Nekoliko godina kasnije, u ranim danima epidemije opioida, partner moje sestre borio se s ovisnošću o heroinu. Ako ste ikada voljeli nekoga tko se bori s ovisnošću, poznajete onaj osjećaj da bi svaki poziv mogao biti onaj najgori. Na neki način, moj je život bio definiran spoznajom da se predoziranje može dogoditi u bilo kojem trenutku – pokušavao sam ga spriječiti i istovremeno se pripremiti na njega. I iako smo svaki dan živjeli u tom strahu, šok me ipak potresao do srži. Kad se dogodilo, djelovalo je nevjerojatno, toliko da sam se pitao jesam li to uopće ikada i predviđao.

Krivnja zbog predviđanja

Tiha borba u ovom paradoksu, za koju sumnjam da je razlog zašto se o ovome manje priča, jest krivnja koja dolazi s predviđanjem ovakvih gubitaka. Kada je nečija bolest terminalna i nema daljnjih opcija liječenja, dio predviđanja je priznavanje da više nema nade za preživljavanje. Stručnjaci za palijativnu skrb normaliziraju način na koji se mozak počinje prilagođavati stvarnosti predstojećeg gubitka i kompliciranim osjećajima, poput olakšanja, koji često slijede.

Nažalost, često brkamo predviđanje moguće smrti s mirenjem s neizbježnošću te smrti. Pretpostavka da predviđanje znači odustajanje od nade čini ljude suzdržanima da si dopuste osjetiti i priznati to predviđanje. Sram ih sprječava da se suoče s tim, da to spomenu ili procesuiraju. Ta tišina vođena krivnjom priprema teren za još jači šok kada se predviđeno-iznenadni gubitak konačno dogodi. No, to predviđanje je normalno i prirodno. To nije znak da smo izgubili nadu. Upravo naša nevjerojatna sposobnost da u potpunosti zadržimo nadu uz predviđanje potencijalne smrti čini ove gubitke tako dezorijentirajućima.

Dajte tuzi riječi

S jedne strane, uvijek smo oprezni s etiketama i kategorijama kada je u pitanju tuga. Ona tako često postoji u nijansama sive. S druge strane, bez riječi kojima bi opisali jedinstvena iskustva gubitka, ljudi se često muče pronaći jezik za njih, pitajući se jesu li sami u svojoj boli. Ne mogu nabrojati koliko je puta netko podijelio svoje olakšanje kad je saznao za termine kao što su anticipacijska tuga, dvosmislena tuga ili obespravljena tuga, jer im je to dalo ime za nešto što su smatrali abnormalnim ili svojstvenim samo njima. Nazivi nas mogu podsjetiti da, iako nema univerzalnih pravila u tuzi, postoje mnoga zajednička i dijeljena iskustva.

Prijedlog novog termina: Paradoksalna tuga

Zašto to nazvati “Paradoksalna tuga”? Riječ “paradoks” savršeno dočarava mješavinu naizgled sukobljenih emocija. To je kao da se pripremate za gubitak, a on vas svejedno “izuje iz cipela” kad se dogodi. Davanjem imena ovom iskustvu, dajemo ljudima moć da izraze svoje osjećaje, stvarajući zajednicu razumijevanja i prostor za istraživanje.

Paradoksalna tuga dolazi s vlastitim skupom iskustava – dijeljenje tih sličnosti pomaže u rušenju zidova izolacije. Predviđanje ne briše šok, a šok ne briše utjecaj predviđanja. Ova dijalektika govori o složenoj prirodi tuge, izazivajući naše unaprijed stvorene predodžbe i pozivajući na nijansiraniji razgovor o gubitku.

Važno je naglasiti da ovo iskustvo nije samo “malo anticipacijske tuge pomiješano s malo iznenadnog gubitka”. Kombinacija tih stvari stvara nešto jedinstveno. Zbunjenost i disonanca zbog osjećaja koji se čine proturječnima dodaju vlastitu dimenziju tuzi, dimenziju koju može biti teško objasniti drugima.

Dijeljenje osobnih priča i kolektivno prihvaćanje paradoksalne tuge pomaže u razbijanju stigme oko istovremenog osjećaja predviđanja i šoka. Ako se prepoznajete u ovom iskustvu, pozivamo vas da podijelite svoju priču.