Potraga za utjehom tijekom tugovanja: Previše, premalo ili baš kako treba

“Utjeha” mi je jedna od najdražih riječi. Kao i mnogi ljudi, žudim za stvarima koje me tješe i čine da se osjećam ugodno. Primjerice, udobne cipele bez pete, hlače koje ne stežu u struku, temperature koje nisu ni previsoke ni preniske, hrana koja mi je poznata, društvene situacije niskog rizika – mogao bih nabrajati unedogled.

No, tko od nas ne voli udobnost i utjehu? Ljudi i životinje žude za tim od trenutka rođenja. Sjeća li se itko Harlowljeva eksperimenta s rezus majmunima s kolegija Psihologija 101? Dopustite da vam osvježim pamćenje.

Harry Harlow odvojio je mladunčad majmuna od njihovih majki samo nekoliko sati nakon rođenja i stavio ih u okruženje s neživim zamjenskim majkama. Jedna je “majka” bila napravljena od žice, ali je pružala hranu putem bočice. Druga je bila napravljena od frotira, ali nije nudila hranu. Želio je vidjeti kako će mladunci reagirati na te zamjene.

Prije ovog eksperimenta, mnogi su teoretičari smatrali da je temelj povezanosti skrbnika i djeteta to što skrbnik zadovoljava djetetovu potrebu za hranom. Da je to točno, Harlowljevi bi majmuni radije birali žičanu majku s bočicom. Međutim, Harlow je otkrio da su mladunci provodili znatno više vremena uz “frotirnu majku”, koja im je pružala utjehu, osjećaj sigurnosti i privrženost, dok su žičanoj majci odlazili samo po hranu.

Iz toga možemo zaključiti da su ljubav i privrženost visoko na listi potreba mladunaca majmuna. No, znamo da to vrijedi i za ljudske bebe. Vidimo kako bebe traže utjehu na razne načine: posežu za skrbnikom, sišu palac ili se maze s omiljenom plišanom igračkom. Osobine skrbnika koje tješe, poput pouzdanosti, dosljednosti i brižnosti, pomažu djetetu da razvije osjećaj povjerenja i sigurnosti u svijetu.

Utjeha tijekom tugovanja

Potreba za utjehom je prirodna ljudska težnja koja može biti posebno snažna u trenucima boli i neizvjesnosti – poput razdoblja nakon gubitka. Tada utjeha može postati osnovna ljudska potreba jer pomaže u stvaranju osjećaja sigurnosti i stabilnosti u svijetu koji se okrenuo naglavačke.

Nitko vam ne bi smio zamjeriti što tražite brda utjehe tijekom tugovanja, baš kao što nitko ne bi zamjerio žednom čovjeku koji traži vodu u pustinji. Iako ništa ne može popraviti ono što je nepovratno pošlo po zlu, stvari poput zagrljaja prijatelja, komada odjeće koji je pripadao pokojniku, omiljene serije ili sigurnosti vlastitog doma mogu vas povezati s onima koje volite (i živima i mrtvima) te stvoriti umirujuću čahuru koja nakratko utišava strah i neizvjesnost.

Dakle, slažemo se da je utjeha općenito dobra, a tijekom tugovanja neophodna. Gdje je onda kvaka?

Kontinuum utjehe

Mi ovdje volimo igrati malu igru pod nazivom “Previše, premalo ili baš kako treba”. Kako bismo je igrali, promatramo određeno ponašanje na kontinuumu i pitamo se možemo li zamisliti kako bi previše ili premalo tog ponašanja moglo biti negativno. Na primjer, može li nas to potaknuti na izbjegavanje problema ili nas natjerati da si uskratimo suosjećanje, osnovne potrebe ili vrijeme za tugovanje? Kada to radimo, vidimo kako neka ponašanja koja na prvu izgledaju konstruktivno mogu s vremenom poslužiti sasvim drugoj svrsi.

Važno je napomenuti da samo vi možete odlučiti koju ulogu određeno ponašanje igra u vašem životu. Ono što je nekom drugom “baš kako treba”, vama može biti “previše”. Stara pitanja poput “Kako ovo utječe na mene?” i “Kako se zbog ovoga osjećam?” obično su dobro polazište.

Biranje udobnosti umjesto nelagode ponašanje je koje definitivno možemo staviti na ovaj kontinuum. Koristit ću sebe kao primjer, jer bi tračanje drugih bilo nepristojno. Moja zona udobnosti jednaka je formuli: dom + kauč + deka + TV, iako sam često smrtno dosađujem i frustriran sam načinom na koji trošim vrijeme. Zato razmišljam o tom golemom ponoru koji ponekad zjapi između stvari za koje vjerujem da će me učiniti sretnim, zdravim i ispunjenim, te onoga što zapravo biram raditi samo zbog intenzivne želje da mi bude udobno.

Ranije bih “udobnost” uvijek svrstao pod nešto dobro i zdravo. Međutim, što više razmišljam o motivima iza svojih odluka, to više shvaćam da često biram “udobnu” situaciju (ostajanje kod kuće, sjedenje na kauču, pasivnost) jer se tako osjećam sigurno i opušteno, dok istovremeno odlučujem ne sudjelovati u svijetu na načine koji bi mi mogli donijeti pozitivna iskustva – samo zato što mi se neki dio toga čini težim ili izaziva tjeskobu.

Evo konkretnog primjera koji nema veze s tugovanjem: Recimo da sam dobio poziv na proslavu. U zadnje se vrijeme osjećam potišteno jer ne izlazim često, usamljen sam i nemiran. Znam nekoliko ljudi koji će tamo biti i, u teoriji, to zvuči zabavno. Netko bi pomislio da ću jedva dočekati priliku za izlazak, zar ne? Krivo! Odlazak na tu proslavu uključuje mnogo teških stvari – odijevanje, vožnju (da ne spominjem parkiranje!) i potencijalno neugodne društvene situacije. Iako se dobitak (izlazak iz kuće i druženje) čini u skladu s onim što želim, ostajanje kod kuće u pidžami čini se lakšim. Na kraju, ostajem doma.

A evo primjera utjehe na kontinuumu vezanog uz tugu: Ponekad su ugodna, opuštajuća i sigurna iskustva točno ono što vam treba u tuzi. Preporučujemo zdravu dozu takvih stvari. Međutim, naučiti živjeti u svijetu nakon gubitka često znači probijati se kroz neke jako neugodne stvari kako biste ponovno stekli osjećaj smisla, svrhe i povezanosti. I dok se biranje linije manjeg otpora čini najlakšim, mogli biste otkriti da taj put vodi samo u krug.

S druge strane, nije dobro ni potpuno si uskratiti utjehu. Primjerice, mnogi ljudi si uskraćuju pravo na tugovanje ili podršku jer misle da to ne zaslužuju. Ili vjeruju da su utješne stvari puko ugađanje sebi, ili osjećaju krivnju ako dožive išta pozitivno jer bi “trebali” tugovati (napomena: doživljavanje pozitivnih emocija ne znači da ne tugujete).

Dopustiti nelagodi da postoji

Iako je utjeha općenito dobra, njezino traženje ponekad može biti u suprotnosti s iskustvima koja su u skladu s vašim željama, vrijednostima i svrhom. Osobno se često moram podsjećati da iskustva nisu isključiva – ili pozitivna ili negativna, bolna ili ugodna, udobna ili neudobna.

Kad sam bio klinac, plivali smo u jednom jezercu. To nije bio lijepi, klorirani i grijani bazen. Bila je to hladna voda s travom, algama, zmijama i svime ostalim što smo mogli zamisliti da pliva ispod tamne površine. Volio sam plivati u tom jezercu, ali ulazak u vodu bio je čista muka. Zato smo si govorili: samo skoči, zaroni deset puta gore-dolje i do kraja ćeš se naviknuti. I znate što? Uvijek bismo se navikli.

Mnoga ugodna ili pozitivna iskustva zahtijevaju da se malo progurate kroz nelagodu. Ponekad morate skočiti, “zaroniti deset puta” i sjetiti se da bol neće trajati vječno. A ako i ostane neugodno, sjetite se da se utjeha može naći i u neugodnim situacijama. Na primjer, u sjećanju na voljenu osobu. U sposobnosti da odvojite trenutak za sebe i udahnete. U dopuštenju da napustite situaciju koja vam se ne sviđa. Ili jednostavno u spoznaji da vas na kraju dana vaš udobni kauč i dalje čeka kod kuće.