Priznavanje boli: Prvi korak prema nečem novom
Društvo nam često šalje poruke da bol treba sakriti, da moramo “ostati jaki” ili “krenuti dalje”. Zbog srama, straha ili pritiska, mi te osjećaje zaključavamo u sebi. No, ignoriranje boli ne čini da ona nestane; ono nas samo drži zaglavljenima i zbunjenima.
1. Nužnost “negativnog” spektra
Osjećati puni raspon emocija – uključujući očaj, umor i tugu – nužan je dio ljudskog postojanja. To je obavezna stanica na putu prema onome što psiholozi nazivaju posttraumatski rast. Ne možeš transformirati bol koju odbijaš priznati.
2. Opasnost izbjegavanja
Izbjegavanje osjećaja se čini sigurnijim jer nas trenutno štiti od oštrine boli. Ali, nemogućnost da izraziš i doživiš emocije povezane s gubitkom oca, majke i Briana zapravo te sprječava da se pomakneš s mjesta. Reći to naglas – pa makar i samom sebi u ogledalo ili nebu – prvi je korak prema iscjeljenju.
U Modelu dvostrukog procesa, ovo o čemu Eleanor piše je čista orijentacija na gubitak. Ne možeš cijelo vrijeme biti u “popravljanju” života. Moraš imati sigurno mjesto gdje ćeš jednostavno biti tužan, ljut ili ogorčen.
Kako “reći” svoju bol?
Ako si je predugo držao u sebi, pokušaj s malim koracima:
-
Reci to naglas kad si sam: Priznaj prazninu koju osjećaš bez Briana i roditelja. Čuti vlastiti glas kako izgovara te teške istine ima neobičnu snagu.
-
Zapiši i baci: Ako ne želiš da itko vidi tvoje najmračnije misli, zapiši ih na papir i onda ga spali ili baci. Poanta je u izbacivanju iz sustava.
-
Razgovaraj s onima koji ne osuđuju: Bilo da je to terapeut, grupa za podršku ili čak tvoj kućni ljubimac.
Granica između procesiranja i “vječne tuge”
Iako je važno priznati bol, cilj nije ostati u njoj zauvijek. Ako osjećaš da te gorčina, krivnja ili otupljenost sprječavaju da funkcioniraš na duge staze, razgovor s profesionalcem nije znak slabosti, već mudra odluka za tvoju budućnost.
Prema Tonkinovom modelu, tvoja bol za obitelji se neće smanjiti, ali tvoja sposobnost da je priznaš i nosiš omogućit će tvom životu da polako počne rasti oko te praznine.
