Razmišljanja o tugovanju za ocem

Teško je govoriti o tugovanju za ocem, a da te prvo ne podsjetim na ovo: do dana kada je on umro, ti nikada na ovom planetu nisi proveo niti jedan jedini dan bez njega.

Možda ga nisi viđao svaki dan ili se s njim čuo svaki dan, ali jedini način na koji si ikada poznavao i razumio ovaj svijet bio je onaj u kojem je on bio živ. Za bolje ili gore, on je bio dio tvoje stvarnosti onoliko dugo koliko si ti imao svijest o stvarnosti. Nije ni čudo što ti se čini potpuno nemogućim snaći se u svijetu koji postoji bez njega. Ovo podsjećanje može zvučati bolno očito, ali to je misao kojoj se iznenađujuće često vraćam dok nastavljam tugovati za svojim ocem na nove načine kroz godine.

Jednom, u svojim dvadesetima, razgovarala sam sa čovjekom od 65 godina koji je nedavno izgubio svoju 90-godišnju majku. Bio je iznerviran što su svi očekivali da bude „dobro“ jer je znao da je bolesna i jer je bila stara. Rekao mi je: „Na ovoj sam zemlji 65 godina i tih 65 godina ona je bila jedna od rijetkih stvari u koje sam bio potpuno siguran. Svijet nema smisla bez nje.“ Iako smo na površini bili toliko različiti, njegov opis te zbunjenosti i boli me duboko pogodio. Sjetim se njegovih riječi svaki put kad sretnem nekoga tko je tek izgubio roditelja.

Zajednička nit u jedinstvenoj tuzi

U tuzi nema univerzalnih pravila. Svaki gubitak je jedinstven, specifičan za odnos koji si imao s tom osobom. Ali postoje stvari koje su nam zajedničke – zajedničke onima koji su iskusili gubitak roditelja, partnera, brata ili prijatelja.

Trenuci koji su najviše ostali uz mene su oni u kojima netko podijeli nešto o svom gubitku što mi omogući da jasnije vidim vlastitu tugu. Iako sam provela samo 18 godina sa svojim tatom, a onaj čovjek 65 sa svojom majkom, njegov komentar je pogodio samu srž mog gubitka. U tih prvih 18 godina mog života, moj tata je bio jedna od rijetkih stvari u koje sam bila sigurna. Nije ni čudo da se i danas, toliko godina kasnije, ponekad mučim kako bih pronašla smisao u svijetu bez njega.

Priča o alternativnom završetku

Sada sam na ovom svijetu provela više godina bez tate nego s njim. I dalje znam da bi apsolutno sve u mom životu bilo drugačije da on nije umro. Svaki dan, svaka sitnica. Imam predivan život na mnogo načina. Pa ipak, moj mozak se automatski vraća na ideju da bi sve bilo „bolje“ da on nije umro. Mislim da bi to bilo „ispravno“ i onako kako je „trebalo“ biti. Ali to je samo izmišljena priča, onaj alternativni kraj koji priželjkujem.

Kada zastaneš i razmisliš, postoji bezbroj alternativnih završetaka. Taj drugi život, onaj u kojem on nije umro, mogao je biti bolji, a mogao je biti i gori – čak i puno gori. Nemam načina da to znam. Zapravo, kako uopće izmjeriti što je „bolje“, a što „gore“ kada je u pitanju složenost jednog ljudskog života? Jedino što znam sa sigurnošću jest da bi jedna stvar bila bolja: on bi bio ovdje dulje. Sve ostalo je misterija.