Razumijevanje fenomena „ponovnog tugovanja“

Postoji ta stvar koja se zove tuga. Vjerojatno ste čuli za nju. Vjerojatno biste voljeli da niste. Postoji i dvoznačna tuga, kumulativna tuga, sekundarna tuga, anticipacijska tuga, traumatska tuga i mnoge druge vrste. Ako ste proveli išta vremena na ovim stranicama, vjerojatno ste čuli za većinu njih, a ako niste, uvijek možete istražiti te pojmove kako biste saznali više. No, povrh svega toga, postoji i „ponovno tugovanje“ (regrief). Velike su šanse da nikada niste čuli za taj izraz, ali usudio bih se pretpostaviti da točno znate što on znači. Prvo, zato što ovdje često govorimo o tome (iako si nikada nismo uzeli vremena da to precizno imenujemo i objasnimo). I drugo, jer je to fenomen s kojim se, sumnjam, većina ožalošćenih može poistovjetiti – možda toga samo još niste svjesni!

Dakle, „ponovno tugovanje“ u trideset sekundi: prema Priručniku tanatologije, to je „razvojno prikladno procesuiranje iskustva [tuge] iz perspektive koja ranije nije bila moguća“. Jasno kao dan, zar ne? Zapravo, stvar je u ovome: kada ste dijete i izgubite nekoga u određenoj razvojnoj fazi, možete tugovati samo na načine koje dopuštaju vaša dob i razvoj (na „razvojno prikladan“ način). Ako imam pet godina i izgubim majku, tom gubitku dajem smisao onako kako to petogodišnjak može, s kognitivnim i emocionalnim kapacitetima koje petogodišnjak posjeduje. Ali tada se dogodi jedna zanimljiva stvar – starim. Prelazim u sljedeću razvojnu fazu, pa u sljedeću, i tako redom. U svakoj novoj fazi odjednom dobivam novo razumijevanje svog gubitka i tada „ponovno tugujem“ iz te nove, zrelije perspektive. Moje misli i emocije su evoluirale i odjednom mogu osjetiti nove i drugačije stvari ili se nositi s tugom na nove načine.

Za vas koji čitate, a imate djecu koja tuguju, ovo je važno imati na umu. Ne samo da ćete možda primijetiti ovo „ponovno tugovanje“, već je važno da na njega budete spremni. Ono može donijeti nova pitanja o gubitku, nove emocije i nove potrebe. No, vi koji nemate djecu koja tuguju i sami niste bili dijete koje je tugovalo, nemojte još zatvarati ovaj tekst. Iako se literatura o „ponovnom tugovanju“ fokusira na djecu, mi ovdje u What’s Your Grief prilično smo uvjereni da mnogi odrasli proživljavaju vlastitu vrstu ovog fenomena.

Evolucija tuge u odrasloj dobi

Ako redovito čitate moje tekstove, ideja o evoluciji tuge vjerojatno vam nije strana. Pisao sam iznova i iznova o trajnim vezama i o ideji da imamo tekuće odnose koji se razvijaju s voljenim osobama koje su preminule. Kako se približavamo novim životnim fazama (brak, roditeljstvo, mirovina itd.), stvari razumijemo drugačije i pitamo se o našim voljenima na novi način. Konstruiramo ideje o tome kakvi bi oni bili, kakve bi nam savjete dali i razmišljamo o tome kakva bi ova životna faza bila da su oni ovdje. Ponovno nam očajnički nedostaju kada nisu prisutni u trenucima za koje smo oduvijek mislili da će biti uz nas.

Nije potreban veliki skok da bismo vidjeli kako se i naš odnos prema samoj tugi mijenja i evoluira dok se razvijamo kroz odraslu dob. Iako su akademici i istraživači uveli koncept „ponovnog tugovanja“ primarno za dječji razvoj, i mi kao odrasli prolazimo kroz mnogo rasta i razvoja. Imamo vlastite psihosocijalne zadatke kroz koje prolazimo tijekom životnog vijeka i, iako promjene s godinama možda nisu tako očite kao kod djece, one su nedvojbeno prisutne (možda se sjećate Erika Eriksona koji je taj koncept psihosocijalnog razvoja učinio prilično slavnim). Povrh normalnog razvoja, smrt nas može izbaciti iz takta ili nam dati snažan poticaj, utječući na način na koji razumijemo i procesuiramo razvojne zadatke i svoju tugu. Naši prioriteti se mijenjaju, naši odnosi se mijenjaju, način na koji temeljno razumijemo svijet se mijenja. Vrijeme prolazi, a način na koji se tuga osjeća i manifestira se mijenja.

Od ponora do suputnika

U ranim danima tuge često jedva vidite dalje od sljedećeg trenutka. Kada vam netko kaže da će postati lakše, dođe vam da ga udarite. Zatim jednog dana (i budimo iskreni, često se tome začudimo) shvatimo da je nekako postalo malo podnošljivije. Možda ne lakše, ali onaj oštri bezdan koji je bio tu počeo je barem mrvicu popuštati svoj stisak. U početku mrzimo one „naporne“ ožalošćene koji po internetu objavljuju kako su ih njihovi gubici ojačali, a onda na kraju, mjesecima ili godinama ili desetljećima kasnije, shvatimo da smo i sami narasli i ojačali, makar i sasvim malo. U ranim danima mislili smo da ćemo se s vremenom vratiti u „normalu“. Da će biti brutalno i mučno, ali da ćemo na kraju doći do finalne faze tuge, obaviti zadnji zadatak i da će s tugom biti gotovo.

Sve dok s vremenom ne shvatimo da nikada nećemo biti osoba koja smo nekada bili. Čak i ako je sada malo lakše i ako sam postao samo mrvicu jači, ova će tuga biti sa mnom zauvijek. Mijenjat će se, rasti, opadati i evoluirati, baš kao što se i ja mijenjam, ali uvijek će biti tu. Prolazit će desetljeća, ja ću se mijenjati kroz odraslu dob i uvijek ću procesuirati i razumjeti taj gubitak iz „drugačije perspektive nego što je to ranije bilo moguće“. To nije loša stvar, to je jednostavno način na koji život i gubitak funkcioniraju – sjećamo se i pod utjecajem smo tog gubitka zauvijek, pa je on stoga s nama zauvijek.

Čudovište tuge

Ne volim termin „ponovno tugovanje“, ali nemam bolju riječ za to. Možda zato što je u mojoj glavi to jednostavno – tuga. To nije nešto što stane pa ponovno krene u novoj razvojnoj fazi. To je jedna duga, evoluirajuća stvar koja stalno mijenja oblik.

Prije nekog vremena govorili smo o „čudovištima tuge“. Način na koji ja razmišljam o ovom fenomenu sličan je načinu na koji razmišljam o svom čudovištu tuge:

Vaše čudovište tuge rađa se onog trenutka kada vaša voljena osoba umre i on vas prestraši do srži. Zbog njega vrištite, plačete, skrivate se u kući i istresate se na ljude, a ponekad zbog njega poželite i umrijeti. Sve što želite je da on nestane, pa ga izbjegavate u svakoj prilici. Zatim, polako ali sigurno, shvaćate da on nikamo ne odlazi, pa je najbolje vidjeti možete li se naviknuti na njega, možda čak postati prijatelji i podijeliti pokoju uspomenu.

Kako godine prolaze, vi starite, a stari i vaše čudovište tuge. Vaš odnos evoluira, baš kao i svaki drugi odnos. Počinjete se razumjeti na malo drugačiji način. On vas navodi na osjećaje koje prije niste imali, ponekad bolje, ponekad lošije. Postavljate mu pitanja koja mu prije niste postavljali i, zbog vlastitog životnog iskustva, osjećate se drugačije prema njemu nego prije. Radite drugačije stvari zajedno nego nekada. I dalje ga ponekad mrzite, jer vas natjera u plač na odjelu čarapa u dućanu, ali ga i volite jer dijeli sjećanja s vama, održava veze i pomaže vam da živite dalje na način na koji bi vaša voljena osoba to željela.

U našem razumijevanju svijeta, naša čudovišta tuge su uvijek s nama, tu su negdje, u dobru i u zlu. Ona vas ne napuštaju da bi se vratila u svakoj novoj razvojnoj fazi kroz djetinjstvo i odraslu dob. Ona su jednostavno uz vas cijelo vrijeme, a vi ih upoznajete i razumijete na nove i drugačije načine. Ponekad osjećate kako se ta promjena događa, ponekad se samo osvrnete i shvatite da se već dogodila, ali u svakom slučaju te promjene su stvarne i one su jednostavno dio toga kako tuga funkcionira.