Sezone tuge, a ne koraci: Kako živjeti i tugovati kad nema zacrtanog puta

U tugovanju – a i u životu općenito – nekako uvijek težimo toj ideji stalnog napretka. Stalno pričamo o “putovanjima” i “poduzimanju koraka”, ali u zadnje se vrijeme pitam: kamo mi to točno idemo?

Valjda to ima smisla dok si mlad. Svake godine imaš neki novi cilj za odraditi: konačno položiti vozački ili maturirati, na primjer. Mnogi se osjećaju kao da su na nekoj stazi koja uključuje faks, karijeru, nove veze ili djecu. Uvijek postoji još jedna kvačica koju treba staviti u kućicu.

No, s vremenom mislim da se mnogi nađu na mjestu gdje su te prekretnice sve rjeđe i rjeđe, pa odluče njegovati život tu gdje jesu. Govoreći u svoje ime, ja sam odrasla osoba s ciljevima i nadama, ali se ne guram mahnito prema nekoj novoj destinaciji. Tu sam, odgajam klince, trudim se raditi svoj posao najbolje što mogu, pokušavam izgraditi smislen život i – nadam se – uspijevam izaći na kraj sa svim onim nasumičnim preprekama koje ti život baci pod noge.

Na kraju sam odustao od metafore putovanja. Sad na život gledam kao na vrt koji raste oko mene. U nekim sezonama moj vrt cvjeta i buja u nešto divlje i predivno. U drugim se trenucima sve muči ili čak vene. Nekad je trud koji uložim u plijevljenje i zalijevanje upravo ono što omogućuje vrtu da opstane, dok nekad stvari koje su potpuno izvan moje kontrole unište moj komadić zemlje.

Možda u stvarnom životu nemam baš “zeleni palac”, ali metaforički i dalje vjerujem u svoju sposobnost da sadim sjemenke i pazim na njih, kako bi ljudi, interesi i stvari do kojih mi je stalo nastavili rasti i činili svijet ljepšim. Korijenje koje sam pustio kroz posao, obitelj i prijateljstva daje mi osjećaj svrhe i značenja. Ipak, nakon što sam iskusila gubitak i sve one životne uspone i padove, itekako sam svjesna da je moj vrt ranjiv i da neće uvijek blistati.

Tuga je poput jalove sezone

Jako se trudimo objasniti ljudima da tuga nije linearna i da ne postoje zacrtani koraci, faze ili rokovi. Ipak, priznajemo da nas vuku metafore poput “putovanja” ili “staze” kad opisujemo život nakon gubitka. Naravno, putovanja mogu biti krivudava. No, sumnjam da ljudi, kad čuju te izraze, često zamišljaju nešto što više sliči ravnoj crti na karti.

Brinem se da metafora o “putovanju” navodi ljude na pomisao da se moraju stalno kretati prema nekom “boljem” stanju. To ih samo vodi u frustraciju, jer život – a pogotovo tuga – po prirodi je pun uspona i padova. Naravno, kad se čovjek osjeća loše, normalno je da teži tome da se osjeća bolje. Ali realno, malo tko (ako itko uopće) uspije doći do mjesta vječne sreće i zadovoljstva. Jer, kao što je poznata autorica Joan Didion napisala: “Život se brzo mijenja. Život se promijeni u trenu. Sjedneš za večeru i život kakav poznaješ nestane.”

Životni ciklus ima svoje gore-dolje, vrhunce i padove. Jedan dan se osjećaš stabilno, a već sljedeći te nešto izbaci iz takta. Zadatak življenja nije u tome da izbjegnemo ili pobjegnemo od svih negativnih osjećaja i iskustava; već u tome da nađemo način kako izdržati ledene zime, a da ne izgubimo nadu da će proljeće opet doći. To je pronalaženje one tihe, postojane otpornosti potrebne da se njeguje život koji je gubitak razderao u komadiće.

To što se mučiš – pogotovo kad tuguješ – ne znači da se vraćaš unazad. To sigurno ne znači da ne tuguješ “ispravno”. Ti si ljudsko biće koje se nosi s ogromnim gubitkom i, koliko god to bolno bilo priznati, ovo nije zadnji put da se suočavaš s tugom. Utjecaj tuge traje, a kako se život odvija, novi gubici se događaju svakome od nas. Bez obzira na to što se dogodi, nikad se zapravo ne vraćaš na početak jer si u međuvremenu živio. Promijenio si se ti, a promijenio se i tvoj krajolik. Postao je malo divljiji i nepredvidljiviji, ali naučio si da možeš preživjeti i dočekati da tvoj vrt ponovno naraste.