Što sam naučio o održavanju odnosa s onima koji su otišli

Velik dio tugovanja je učenje kako imati odnos s osobom koja je umrla.

Ovo sam uvjerenje podijelio bezbroj puta i moram se zapitati koliko je puta naišlo na zbunjenost. To bi bio sasvim razumljiv odgovor. Ideja o održavanju odnosa s mrtvima zvuči doista neobično… sve dok se to ne promijeni.

Većina nas je tijekom života odnose shvaćala kao bezbroj različitih vrsta povezanosti među ljudima. Odnosi između prijatelja, kolega, obitelji, poznanika. Postoje bliski i udaljeni odnosi, laki i nategnuti odnosi. No, koja je to jedna stvar koju gotovo svi odnosi imaju zajedničko? To su odnosi između ljudi koji su oboje živi. Čini se kao preduvjet za vezu, zar ne? Da su obje osobe žive.

Imajući to na umu, nije iznenađenje da sam u ranoj fazi žalovanja vjerovao kako moj odnos s osobom koju sam izgubio sada živi samo u prošlosti. Tijekom njezina života punio sam kutiju svim našim poveznicama, a sada je poklopac te kutije bio snažno zalupljen. Iako sam mogao otvoriti kutiju i zaviriti u našu prošlost, mislio sam da više nikada neću moći ništa dodati. Odnos je postao sjećanje; više neće biti ničeg novog. Provodio sam vrijeme gledajući unatrag – osjećao sam bliskost samo kada bih posjećivao mjesta na koja smo odlazili, radio stvari koje smo zajedno radili ili viđao predmete koje je ta osoba voljela. Držao bih stvari koje je ona držala, prekapao po kutiji kako bih se točno sjetio tko je bila dok je bila živa, razmišljao o riječima koje je izgovorila i savjetima koje mi je dala.

S vremenom sam polako shvatio da sam bio u krivu – da moje veze žive i u sadašnjosti. Počeo sam primjećivati i cijeniti stvari koje bi ta osoba voljela, a nije doživjela – knjige, glazbu i ljude. Uz svaku od tih malih poveznica osjetio bih duboku, probadajuću bol jer su one bile podsjetnik na njezinu odsutnost – na sve što nikada neće iskusiti i što nikada nećemo doživjeti zajedno. No, neobično, javljao se i neizmjeran osjećaj utjehe jer su te stvari bile i podsjetnici na njezinu prisutnost – na veze koje još uvijek imam s njom u svom novom, svakodnevnom svijetu.

Uhvatio bih se kako zamišljam tko bi ta osoba bila danas, kako bi rasla i mijenjala se s vremenom koje je prošlo. Za koga bi glasala? Koje bi nove filmove pogledala ove godine? Što bi mislila o mom novom autu? Ubrzo sam počeo “čuti” njezine savjete koje mi nikada zapravo nije dala. Počeo sam odlaziti na mjesta na koja je oduvijek željela otputovati, a nije stigla, te na mjesta za koja nije ni znala da postoje, ali bi ih obožavala. Iako mi je trebalo vremena, napokon sam shvatio da naš odnos nije bio zamrznut u vremenu; nije bio zaključan u prošlosti. Mogao sam nastaviti dodavati nove stvari u tu kutiju.

Naučio sam da je tugovanje, na toliko mnogo načina, učenje kako imati odnos s nekim tko je umro. U početku se činilo da je sadašnjost samo bolan podsjetnik na to da te osobe nema, podsjetnik koji sam želio izbjeći. Zakopao sam glavu u prošlost, misleći da utjeha i povezanost žive tamo, dok u sadašnjosti žive samo bol i praznina. No, na kraju sam shvatio da sadašnjost krije toliko novih i evoluirajućih veza s tom osobom, samo ako pronađem način da im se otvorim. Baš kao što ljudi i odnosi rastu i razvijaju se tijekom života, tako mogu nastaviti rasti i razvijati se i nakon smrti. Samo ih trebam početi tražiti u sadašnjosti, umjesto isključivo u prošlosti.