Tuga ili pohlepa? Zašto se svađamo oko stvari

Smrt voljene osobe često razjedini obitelj baš onda kada bi trebali biti najbliži. Često se događa da obitelji koje nikada nisu bile materijalističke odjednom počnu ratovati oko predmeta koji im ranije nisu značili ništa. Zašto?

1. Različit tempo i stil tugovanja

Neki su članovi obitelji spremni odmah pospremiti stvari, dok drugi ne mogu podnijeti ni samu pomisao na to.

• Instrumentalno tugovanje: Neki ljudi tuguju “rukama”. Oni se osjećaju bolje kada nešto rade, a pospremanje očevih stvari za njih je način kanaliziranja boli. Drugi to vide kao bezosjećajnost, dok je to zapravo njihov mehanizam preživljavanja.

• Izbjegavanje: Za neke su očevi predmeti bolni okidači (triggeri). Oni ih žele skloniti što prije ne zato što im nije stalo, već zato što ih ti predmeti previše bole.

2. Predmeti kao “sidra” za uspomene

Strah da će sjećanja na oca ili brata izblijedjeti može natjerati ljude da se grčevito drže za fizičke objekte. Ti predmeti postaju zamjena za njihovu fizičku prisutnost. Uzimanje nekog predmeta često nije želja za vlasništvom, već pokušaj održavanja kontinuirane veze (continued bonds).

3. Oporuka kao mjera ljubavi

Kada planovi o nasljeđivanju nisu jasni ili se čine nepravednima, članovi obitelji to često (iracionalno) tumače kao izjavu o tome koliko ih je pokojnik volio ili cijenio. Budući da otac više nije tu da objasni svoju odluku, preživjeli ostaju sami s gorčinom i pitanjima koja nemaju odgovora.

4. Temeljna pogreška atribucije

Često tuđe ponašanje pripisujemo njihovom karakteru (“on je pohlepan”), umjesto da uzmemo u obzir situaciju (“on je uplašen i anksiozan”). Tuga nas čini egocentričnima i otežava nam suosjećanje s tuđim načinom tugovanja.