Tuga je ljudska, ali to ne znači da nam se mora sviđati

Za slučaj da se brinete, neću držati nadmeno predavanje o tome kako trebate prigrliti smrt i tugu jer su one dio ljudske sudbine. Da, smrt je dio života, ali ona je onaj dio koji ga dokrajčuje, a to mi nimalo ne sjeda dobro.

Ne, tuga vam se ne mora sviđati, ali moglo bi biti korisno priznati da je ona dio nas. To je normalno ljudsko iskustvo; stoga je u redu dopustiti joj da postoji unutar nas. Ne trebamo žuriti da je izliječimo kao virus ili istjeramo kao demona. Umjesto toga, moramo pronaći načine kako živjeti uz nju, baš kao što ljudi čine od samog početka.

Naš gubitak i naša tuga predstavljaju samo jednu točku na vrlo dugoj i složenoj vremenskoj crti punoj ljudskih gubitaka i patnji svih vrsta. Ne govorim to kako bih umanjio nečiju tugu ovdje i sada. Naprotiv, oduvijek sam vjerovao da ljudi trebaju u potpunosti priznati dubinu i važnost svojih gubitaka. Poznavanje univerzalnosti boli i gubitka može donijeti utjehu i perspektivu, ali to ne čini bol išta manjom. Isto tako, činjenica da je tragedija oduvijek postojala ne čini je nimalo manje tragičnom kada se dogodi vama.

Tuga je ljudska, iako se može činiti kao nešto potpuno novo

Za mnoge je ljude tuga najteža stvar koju su ikada doživjeli. Zato ima smisla da se neki osjećaju kao da su se probudili u novom tijelu, u novom (i puno gorem) svijetu. Tuga je jedno od onih iskustava koje je teško obuhvatiti razumom. Svaki put kad vam se dogodi, osjeća se drugačije. Iako možda prepoznajete misli i emocije, sve je isprepleteno i intenzivnije nego inače. Tuga je nepogrešivo prepoznatljiva, a opet majstor prerušavanja.

Ali upravo zato što je tuga toliko neuhvatljiva, osjećam potrebu odlučno reći – tuga je ljudska. Iskustvo je samo po sebi dovoljno nepredvidljivo i zastrašujuće i bez dodavanja nepotrebne mistike. Ona počinje s ljudskom ljubavlju i privrženošću te odražava način na koji pojedinac uči dati smisao životu kojem nedostaju značajni i nenadoknadivi dijelovi. U stvarnosti je to mnogo složenije, ali to smo neosporno „mi“.

„Sve što je ljudsko, o tome se može pričati…“ (G. Rogers)

Ako je tuga svakodnevno ljudsko iskustvo za one koji dožive gubitak, možemo li, molim vas, početi razgovarati o njoj kao obični ljudi?

Naravno, trebamo iskazati dužno poštovanje onima koji su umrli i trebamo biti osjetljivi na utjecaj gubitka. Ali to ne znači da trebamo hodati „kao po jajima“ oko same teme tuge. Ožalošćeni se ljudi već ionako osjećaju kao da nose sramotno slovo „T“ (kao Tugovatelj). Bez obzira na to znaju li drugi za njihov gubitak, oni znaju da hodaju uokolo sa skrivenom dimenzijom o kojoj se smije pričati samo na određene načine s određenim ljudima. Tužno je što se mnogi tako osjećaju, ali budući da ne razgovaramo otvoreno o gubitku, svatko misli da je jedini.

Ljudi tretiraju tugu kao „povremenu temu“. Kao da bi se samo ponekad čovjek trebao osjećati slobodnim razgovarati o nečemu što je dublje od površine. Istina, postoji vrijeme i mjesto za sve. Ali zašto tuga ima tako malo vremena i mjesta?

Nakon dugog rada na ovom području, primijetio sam da ljudi koji žive s tugom često osjete neizmjerno olakšanje kada se napokon nađu u grupi ili okruženju gdje mogu jednostavno voditi otvorene i uobičajene razgovore o svojim iskustvima.

Kako to možemo učiniti normom?

Nisam siguran, ali mislim da je jedna stvar koju možemo učiniti uklanjanje očekivanja da ljudi moraju pričati o svojoj tugi na neki propisani način. Pustimo ih da se izraze bez straha da će prkositi društvenim normama, da će biti utišani, osuđivani ili da će im se „soliti pamet“. Lakše reći nego učiniti? Da. Ali negdje se mora početi.