Tuga nije rana koju treba zaliječiti – ona je proces iscjeljenja

Znam da ovo može zvučati kontroverzno. Ili, u najmanju ruku, neočekivano od nekoga tko je terapeut i tko piše o tugovanju. Ako ste proveli imalo vremena na društvenim mrežama pod oznakama poput #grieftok ili #griefstagram, vjerojatno ste i previše upoznati s porukama o „iscjeljenju od tuge“. Vjerojatno ste naišli na stotine videozapisa raznih influencera koji obećavaju da će vam pomoći da se „oporavite od tuge“ ili „izliječite svoju tugu“ putem povlačenja u prirodu, eteričnih ulja, sesija savjetovanja, tečajeva i Facebook grupa (dok istovremeno pripremaju zelene sokove u svojim besprijekornim kuhinjama). O „neizliječenoj“ i „nepreboljenoj“ tugi govori se kao o nekakvom baucima koji se skrivaju ispod naših kreveta, čekajući da nas zgrabe za gležnjeve i zadrže na dnu dok se pokušavamo izdići iz ruševina gubitka.

Svaki put kad čujem takav rječnik, stresem se.

Jezik i misao

Volimo vjerovati da jezik opisuje naše misli. No, stvarnost je daleko složenija. Jezik može opisivati misli, ali on ih također stvara i oblikuje. Filozofi su dugo nagađali da način na koji govorimo konstruira našu stvarnost. Ludwig Wittgenstein je slavno rekao: „Granice moga jezika znače granice moga svijeta“. Posljednjih nam je godina moderna znanost pružila neoborive dokaze da su ti filozofi i lingvisti bili u pravu.

Istraživanja su pokazala da razlike u materinjim jezicima oblikuju načine na koje ljudi vide i razumiju svijet. To se odnosi na koncepte temeljne poput prostora, vremena, boja, pa čak i na svjedočka sjećanja na događaje. Iako sam u iskušenju skrenuti s teme kako bih objasnio sva ta istraživanja, u interesu (relativne) sažetosti zamolit ću vas da mi ili vjerujete na riječ ili da o tome sami čitate. Svakako preporučujem – način na koji jezik oblikuje misao fascinantna je tema.

Ne trebate „izliječiti“ svoju tugu

Nisam ni približno prvi koji ovo sugerira. Vratimo se sto godina unatrag, do Freuda. On je čovjek koji je o tugovanju rekao neke stvari s kojima se duboko ne slažem. No, čak je i on uvjeravao ljude da tuga nije problem niti patologija. Razumio ju je kao normalan ljudski proces. U svom djelu Žalovanje i melankolija kaže: „Također je vrijedno pažnje da, iako žalovanje uključuje ozbiljna odstupanja od normalnog stava prema životu, nikada nam ne pada na pamet smatrati ga patološkim stanjem i uputiti ga na liječnički tretman.“

On suprotstavlja žalovanje melankoliji (onome što bismo danas nazvali depresijom), koju vidi kao patologiju koja zahtijeva intervenciju. Žalovanje, s druge strane, opisuje kao prirodan, transformacijski proces nakon gubitka. (Doduše, on smatra da nas to na kraju čini „slobodnima i neinhibiranima“. Ja to ne bih tako opisao i sigurno nisam „tim Freud“. Ali važno je primijetiti da je on, čovjek koji je patologizirao mnoge stvari, tugu vidio kao normalan, transformirajući proces).

Posljednjih pedeset godina stručnjaci za mentalno zdravlje i tugovanje pokušavaju pomoći ljudima da shvate kako tuga nije nešto od čega se trebamo izliječiti. Naprotiv, tuga JEST iscjeljenje. Iako nisam pobornik teorije o pet faza tuge, iz razloga koje sam već mnogo puta podijelio, postoji odlomak Davida Kesslera koji sam oduvijek cijenio iz pogovora njegove knjige s Elisabeth Kübler-Ross, O tugovanju i žalovanju:

„U moći tuge krije se čudo. Ne cijenimo njezine iscjeliteljske moći, a one su izvanredne i čudesne. To je jednako nevjerojatno kao i fizičko iscjeljenje koje se događa nakon prometne nesreće ili teške operacije. Tuga transformira slomljenu, ranjenu dušu, dušu koja više ne želi ustati ujutro, dušu koja ne pronalazi razlog za život, dušu koja je pretrpjela nevjerojatan gubitak. Tuga sama ima moć iscjeljenja.“

Tuga nije rana

Kada tugujemo, to je zato što smo doživjeli razoran i nezamisliv gubitak. Taj gubitak je ono što nas je skršilo. Tugovanje je naš normalan i prirodan ljudski odgovor na taj gubitak. To je fizičko, emocionalno, kognitivno, relacijsko, egzistencijalno i duhovno iskustvo kroz koje svi prolazimo, u različitim stupnjevima i na različite načine. Tuga i tugovanje nisu izvor naše boli. Izvor boli je sam gubitak.

Tuga je način na koji procesuiramo taj gubitak. Nakon gubitka otvaramo oči u svijetu koji nimalo ne nalikuje onome koji smo poznavali. U tom novom svijetu, tuga je način na koji spoznajemo tko smo, kako se osjećamo i kako ćemo preživjeti. Kroz tugovanje stvaramo odnos s osobom koja je umrla. Razvijamo trajne veze koje će evoluirati s nama dok idemo naprijed u svijetu bez te osobe. Tuga nam omogućuje da se okrenemo unutra i procijenimo što nam je potrebno od nas samih i od drugih u ovom životu nakon gubitka. Ona ima moć razjasniti naše vrijednosti i prioritete. U tuzi počinjemo osmišljavati tko smo u svijetu bez osobe koja nas je definirala.

Tuga je iscjeljenje

Možda zvuči kao puka semantika kada kažem da se ne trebamo „izliječiti od tuge“. Pogotovo jer snažno vjerujem da se iscjeljujemo kroz tugu, odnosno da je tuga iscjeljenje. Ali mislim da je to mnogo važnije od same semantike. Ako je rječnik koji čujem ubrzo nakon gubitka takav da se moram „oporaviti od tuge“, tada tugu vidim kao neprijatelja. Takav jezik oblikuje moje razumijevanje same tuge, videći je kao problem. Ili još gore, kao prijetnju, nešto što je samo po sebi nanijelo štetu, nešto što treba izbjeći. Nije iznenađenje da bih tada mogao izbjegavati svoju tugu ili tumačiti znakove njezine prisutnosti kao znak neuspjeha.

Ako, s druge strane, ubrzo nakon gubitka čujem da se „iscjeljujemo kroz tugu“ ili da je „tugovanje trajan i evoluirajući proces iscjeljenja“, moje se razumijevanje tuge oblikuje na posve drugačiji način. Tuga više nije moj neprijatelj niti bauk ispod kreveta. Umjesto nečega od čega treba pobjeći, protiv čega se treba boriti ili što treba eliminirati, tuga postaje suputnik. A kada se više ne borim protiv svoje tuge, mogu je pozvati unutra. Mogu slušati što me ona uči o meni samome, o onima koje sam izgubio i o tome kako živjeti u ovom novom svijetu.

Tuga kao suputnik

Razumijem da je tuga čuvar mojih najdragocjenijih sjećanja i trajnih veza. Tuga je pouzdan prijatelj (doduše, ponekad mrzovoljan i ćudljiv). Sjećanja i veze koje žive u mojoj tuzi daju mi samopouzdanje da mogu, polako, ponovno graditi svoj život. Saznanje da je tuga suputnik omogućuje mi da idem naprijed bez straha od „nastavka života“ ili „puštanja“.

Kada mi se godinama kasnije, na težak rođendan ili godišnjicu, tuga prikrade i izazove bujicu suza, nisam iznenađen niti uplašen. Ne bojim se da se nisam uspio pravilno „oporaviti“ ili „izliječiti“. Naprotiv. Zahvalan sam što još uvijek mogu poželjeti dobrodošlicu tuzi. Možemo podijeliti stara sjećanja i ponovno posjetiti život koji sam nekada vjerovao da ću živjeti, dok istovremeno cijenim život koji živim sada. Sretan sam što dopuštam tuzi da me zagrli, da sakrijem lice na njezinu ramenu dok plačem, znajući da ćemo zajedno uvijek biti u procesu iscjeljenja.