Tuga nije sebična

Tuga nije sebična. To bi se trebalo podrazumijevati, ali nažalost nije uvijek tako. Tuga nas može na neko vrijeme učiniti fokusiranijima na sebe. I naravno, i sebični ljudi tuguju. Ali sam čin tugovanja je ljudski, normalan i neophodan.

Živimo u društvu koje cijeni stoicizam (ono naše „stisni zube i izdrži“) i koje u prosjeku nudi manje od tjedan dana plaćenog dopusta zbog smrti bliske osobe. Živimo u svijetu gdje prevladavajuće, a netočne teorije o tuzi sugeriraju da je ona „gotova“ nakon pet faza, i gdje se kroz veći dio 20. stoljeća svako zadržavanje povezanosti s pokojnikom smatralo patološkim. Stoga nije ni čudo što se neki osjećaju sebično jer su fokusirani na svoju tugu.

Zato često čujemo ljude kako govore stvari poput:

• „Samo se valjam u samosažaljenju.“

• „Previše pričam o sebi ili sam previše fokusiran na sebe.“

• „Predugo tugujem.“

• „Trebao bih trenutno ostaviti svoje potrebe po strani.“

• „Previše crpim druge ljude.“

• „Drugima je gore nego meni.“

Naše su potrebe drugačije dok tugujemo

Kada ne tugujemo i ne prolazimo kroz neku drugu krizu, obično se trudimo balansirati svoje potrebe s potrebama drugih, pa čak i stavljati druge na prvo mjesto. Zato se mnogima čini da taj osjećaj preplavljenosti tugom – kada dopuste da tuga pusti svoje pipce i okupira sav prostor – naginje vagu prema nečemu što djeluje kao samoljublje ili sebičnost.

No, zapravo je više nego logično da će nas tuga natjerati da se na neko vrijeme okrenemo unutra.

Okrećemo se sebi kako bismo se pobrinuli za onaj uragan misli i emocija koji bjesni u nama. Okrećemo se sebi jer tamo nalazimo ljude koje volimo, a koji su umrli – kad sklopimo oči, kad sanjamo, kad se sjećamo.

I ništa od toga nije sebično. Zapravo, netko bi čak mogao reći da nas to uči kako voljeti.

„Najnesebičnija, najslobodnija i najvjernija ljubav“

Smrt, gubitak i tuga sastavni su dio ljudskog iskustva. S nama su od samog početka, pa ne čudi što su toliki umjetnici, pjesnici i filozofi kroz povijest promišljali o njima.

Ponekad smatram da su neka povijesna shvaćanja tuge u suprotnosti s onim kako ja danas razmišljam o njoj. No, drugi put, netko od prije 200 godina kaže nešto što tako duboko odjekne u meni da se podsjetim koliko nas univerzalna iskustva poput ljubavi i tuge mogu povezati, čak i kroz stoljeća.

U tom smislu, svima koji se bore s osjećajem da je njihova tuga sebična, preporučujem riječi Sørena Kierkegaarda iz djela „Djela ljubavi“, napisanog 1847. godine u Danskoj.

Kierkegaard o tuzi

Kierkegaard, kojeg danas često smatraju „ocem egzistencijalizma“, pisao je da je ljubav prema umrlima jedan od najnesebičnijih, najslobodnijih i najvjernijih mogućih čina ljubavi. To je zato što tu ljubav dajemo znajući da nam pokojnik ne može ponuditi ništa zauzvrat. Oni nam ne mogu uzvratiti pažnjom ili riječima ljubavi; njih nema. Dočekuje nas samo bolna tišina, a mi i dalje ustrajemo u ljubavi.

Budući da je na Kierkegaarda snažno utjecala njegova vjera, on se nije bavio samo time kako pokazujemo ljubav obitelji i prijateljima, već i našim bližnjima – drugim ljudima. Vjerovao je da bi nas ljubav koju pokazujemo u gubitku trebala nadahnuti da volimo druge na sličan, nesebičan način. Čak i ako naši bližnji nisu voljni ili sposobni uzvratiti nam ljubav i dobrotu, mi bismo im je trebali pružiti. On piše:

„Djelo ljubavi u sjećanju na onoga tko je umro je, dakle, djelo najnesebičnije, najslobodnije i najvjernije ljubavi. Stoga idite i činite to; sjećajte se onoga tko je umro i upravo na taj način naučite voljeti žive nesebično, slobodno i vjerno.“

Dovodi li tuga ponekad do sebičnih postupaka ili ponašanja? Naravno, i bilo bi dobro da svi pripazimo na to. Ali sam čin držanja za nekoga, odvajanje vremena za povezivanje kroz ljubav i bol, priznavanje patnje zbog njihovog odsustva i razmišljanje o tome kako oni i dalje žive u ovom svijetu – to nije sebično. A raditi sve to u svijetu koji nije uvijek pun podrške za dugotrajnu tugu? Pa, mislim da se tu slažem s Kierkegaardom.