Tugovanje kao čin: Zašto niste samo pasivna žrtva vlastite boli

Tugovati je glagol, baš kao i hodati, pričati, rikati, plesati ili graditi. No, kada ljudi govore o tugovanju, to često zvuči drugačije od ostalih glagola. “Tugujem.” Kod većine glagola postoji nešto svjesno ili namjerno u samoj radnji. Ako hodam, imamo osjećaj da sam donio odluku da ću hodati – uložio sam trud i sudjelovao u tom činu. Čak ni “glagoli stanja”, poput voljeti, mrziti, željeti, vjerovati, biti, čuti ili sumnjati, nisu pasivni. Pa ipak, kada sebi kažemo “tugujem”, čini se kao da se radnja rastapa. Umjesto da prenosi poruku “aktivno tugujem”, u toj riječi može postojati određena pasivnost. Kao da je tugovanje nešto što dopuštamo da nam se događa.

Sumnjam da “tugovanje” često konceptualiziramo jednostavno kao “postojanje u stanju tuge, čežnje ili bilo kojeg drugog emocionalnog stanja koje nam padne na pamet”. S obzirom na razornu snagu rane faze žalovanja, to ima smisla. Doista se čini kao nešto što nam se događa, što nas fizički, emocionalno i duhovno kida dok mi samo pokušavamo nastaviti disati.

No, čak i u tim prvim danima, kada se čini da nemamo nikakvu moć nad svojim tugovanjem, pažljiviji pogled otkriva nešto drugo. Svaki dan donosimo male, ali aktivne odluke. Svaki dan utječemo na vlastitu tugu.

Bez obzira na to je li gubitak smrt, kronična bolest, otuđenje, ovisnost ili nešto treće, svaki korak naprijed je korak koji ne bi postojao da se taj gubitak nije dogodio. Postojimo u svijetu koji nije mogao postojati prije našeg gubitka. Nismo isti ljudi koji smo bili prije. Kako je Heraklit slavno rekao:

“Nitko ne stupa u istu rijeku dvaput, jer to više nije ista rijeka, a ni on nije isti čovjek.”

Bez obzira na to koliko pasivno to zvučalo ili izgledalo, bez obzira na gustoću magle tugovanja, proživljavanje svakog trenutka u tuzi novi je i kreativan čin. To je čin ponovne izgradnje sebe i svijeta koji je razbijen u komadiće.

“Ma kakvi. Ne, hvala. Zvuči kao apstraktna glupost. Ne prepoznajem se u aktivnom tugovanju.”

Dobro, već čujem neke od vas kako negoduju – zbor glasova koji govore: “Ovdje se ne događa ništa kreativno. Ne gradim ništa. Tuga mi se događa, a ja je samo preživljavam.”

Znam da riječi poput “aktivno” i “namjerno” u kombinaciji s “tugovanjem” na površini mogu djelovati otuđujuće. Ali tuga nam se ne događa samo tako. Mi smo aktivni sudionici u vlastitoj tuzi, sviđalo nam se to ili ne.

Čin aktivnog tugovanja

William James je rekao: “Kada moraš donijeti odluku, a ne doneseš je, to je samo po sebi odluka.”

To vrijedi u životu, a vrijedi i u tuzi. Naša svakodnevica niz je događaja, trenutaka i izbora. Bez obzira na to biramo li pristupiti ovom “životu u tuzi” s punom svjesnošću ili ne, mi i dalje donosimo odluku. Možemo odlučiti ispitati svoje reakcije na tugu i postaviti si pitanja: “Pomaže li mi ovo? Šteti li mi? Približava li me to osobi koja želim biti ili me udaljava od nje?”. I možemo odlučiti što ćemo učiniti sljedeće.

Možemo odlučiti biti prisutni i svjesni dok tugujemo. Dio privlačnosti u tome da sebe vidimo kao pasivne u tuzi jest to što nas to oslobađa bilo kakvog osjećaja odgovornosti. A tuga je ionako dovoljno teška – naravno da ponekad ne želimo biti odgovorni za to kako tugujemo! Ne želimo biti svjesni načina na koji naše misli i ponašanja utječu na našu tugu jer, iskreno, to može biti iscrpljujuće. No, aktivno tugovanje uključuje priznavanje da je vaša tuga osobna stvar te da vi imate ulogu u oblikovanju načina na koji prolazite kroz nju. To nije tako zastrašujuće ili naporno kao što zvuči.

Naučeni optimizam

Prije mnogo godina pročitao sam knjigu “Naučeni optimizam” poznatog psihologa Martina Seligmana. U svom istraživanju otkrio je da su jedna od stvari koje otežavaju iscjeljenje nakon razornih događaja naša vlastita uvjerenja o prirodi tog događaja i njegovu utjecaju na nas.

Otkrio je da dvoje ljudi može doživjeti identičan gubitak, ali će o utjecaju i posljedicama razmišljati drugačije. Neki od nas će vjerojatnije reći: “Ovaj gubitak će me zauvijek promijeniti, ali s vremenom ću naučiti upravljati njime i ponovno graditi svoj život.” Drugi će vjerojatnije reći: “Nikada neću naučiti živjeti s ovim gubitkom niti se oporaviti.” Neki će pitati: “Zašto ja? Zašto moja voljena osoba?”, dok će drugi reći: “A zašto ne ja? Zašto ne moja voljena osoba? Patnja kad-tad dotakne svakoga od nas.” Ta je razlika značajna, ne samo u njegovu istraživanju, već i u mnogim drugim istraživanjima o tugovanju.

Nije iznenađujuće da naši mozgovi teže pesimističnim opcijama “najgoreg scenarija” (npr. strah da ćemo se zauvijek osjećati ovako ili osjećaj izoliranosti zbog razornosti gubitka). Mozak ponekad ima predrasudu prema negativnom kao način pripreme na najgore. No, Seligmanovo istraživanje pokazuje da su naši najcrnji strahovi rijetko istiniti, ali naša uvjerenja ili strahovi da bi mogli biti istiniti na kraju nam otežavaju suočavanje. Sve to želi reći da naše vlastite misli i uvjerenja o tuzi aktivno stvaraju i oblikuju naše tugovanje.

Znam, vrlo je “meta”.

Ali to znači da bez obzira na to koliko me pokušavali uvjeriti da možemo pasivno tugovati – da nam se tuga jednostavno može “dogoditi” – ja ću vas pokušati uvjeriti u suprotno. Čak i ako niste odlučili ustati iz kreveta jutros. Čak i ako samo ležite i čitate ovaj članak. Činjenica da imate uvjerenja o sebi i svojoj tuzi (svi ih imamo) znači da ste aktivni sudionik u svom žalovanju.

Što je najvažnije, Seligman je otkrio da možemo promijeniti način razmišljanja. A kada to učinimo, mijenja se i naše iskustvo života nakon tragedije i gubitka.

Dobre i loše vijesti

Iako može biti primamljivo izbjeći svaku odgovornost za ulogu koju igramo u vlastitom tugovanju, ja sam gore navedeno uvijek smatrao – usudio bih se reći – osnažujućim? Da, ta mi riječ malo “ide na živce”, ali ostajem pri njoj. Jer iskreno, podsjetnik da mogu oblikovati aspekte svoje tuge kroz sićušne, svakodnevne odluke uvijek mi je davao mali osjećaj kontrole. Užasan dan danas? Da. Ali je li taj topli tuš godio? Jest. I jesam li odvojio trenutak da pohvalim sebe što sam se istuširao iako mi se nije dalo, dok me moj “tužni mozak” pokušavao ostaviti zalijepljenog za kauč i mobitel? Također da.

Suočeni s gubicima, promatranje vlastitog razmišljanja ponekad se čini lakšim za izvesti. Pomaže mi kada gledam stvari koje mogu kontrolirati umjesto onih koje ne mogu. Ne možemo kontrolirati niti promijeniti činjenicu da voljene osobe nema. Ali možemo početi raditi na mijenjanju onih dijelova našeg uma koji tu stvarnost čine još težom za podnijeti. Nije lako, ali ponekad se može činiti kao dostižno mjesto za početak.

Još jedna napomena: Aktivno tugovanje nije samooptuživanje

Tugovanje je težak posao. Ponekad je nedjelovanje sve što možemo skupiti. Osobito u ranoj fazi, radnje koje poduzimamo kako bismo izbjegli suočavanje s najbolnijim emocijama su upravo ono što nam treba za preživljavanje. Ponekad je nedonošenje svjesne odluke i ignoriranje naše aktivne uloge u tugovanju (na neko vrijeme) upravo ono što moramo učiniti kako bismo izdržali.

Podsjetnik da smo aktivni sudionici u vlastitoj tuzi nikada ne bi smio postati razlog za samooptuživanje. Da, postoje stvari koje možemo kontrolirati. Postoje načini na koje možemo tugovati namjerno i aktivno. Ali postoji i mnoštvo stvari koje ne možemo kontrolirati. One također utječu na našu tugu – ponekad na sveobuhvatan i preplavljujući način. Kao i obično, ovo je jedna od onih situacija koja je “i jedno i drugo”, a ne “ili-ili”.

Uvijek sam cijenio “afirmacijsku” verziju Molitve za spokoj i čini se relevantnijom nego ikad: “U meni leži spokoj da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim one koje mogu i mudrost da prepoznam razliku.”

Ne možemo kontrolirati hoće li oluja udariti. Ponekad ne možemo kontrolirati ni imamo li kišobran. Ali kopamo po svojoj neurednoj kući tražeći ga. I kada ga nađemo, koliko god bio polomljen, možemo odlučiti upotrijebiti ga. Bez obzira na rupe; bez obzira na stvarnost da će ga oluja ponekad ipak izokrenuti.