Udobnost tijekom tugovanja

Kao i mnogi drugi, i ja žudim za stvarima koje pružaju udobnost. Na primjer: udobne cipele bez pete, hlače bez krutog pojasa, temperature koje nisu ni preniske ni previsoke, hrana koja mi je poznata, društvene situacije niskog rizika – mogao bih nabrajati unedogled.

No, tko od nas ne voli udobnost? Ljudi i druge životinje žude za njom od trenutka rođenja. Sjeća li se itko Harlowljeva eksperimenta s rezus majmunima s kolegija Psihologija 101? Dopustite da vam osvježim pamćenje.

Harry Harlow odvojio je mlade majmune od njihovih majki samo nekoliko sati nakon rođenja (prilično okrutno) i smjestio ih u okruženje s nepomičnim zamjenskim majkama. Jedna “majka” bila je napravljena od žice, ali je osiguravala hranu putem pričvršćene bočice. Druga je bila napravljena od frotira, ali nije nudila hranu. Želio je vidjeti kako će majmuni reagirati i komunicirati s tim zamjenama.

Prije ovog eksperimenta, mnogi su smatrali da je temelj povezanosti između skrbnika i djeteta činjenica da skrbnik zadovoljava djetetovu potrebu za hranom. Da je to točno, Harlowljevi majmuni teoretski bi radije birali žičanu majku s bočicom. Međutim, Harlow je tijekom eksperimenta otkrio da su mladi majmuni provodili znatno više vremena s mekanom majkom od frotira, koja im je pružala udobnost, sigurnost i privrženost, dok su žičanoj majci odlazili samo po hranu.

Iz toga možemo zaključiti da su kod mladih majmuna ljubav i privrženost visoko na listi potreba i želja. Znamo da isto vrijedi i za ljudsku dojenčad. Vidimo kako bebe traže utjehu na razne načine: posežu za roditeljem, sišu palac ili se maze s omiljenom plišanom igračkom. Kvalitete skrbnika poput pouzdanosti, dosljednosti i brižnosti pomažu djetetu da razvije osjećaj povjerenja i sigurnosti u svijetu.

Uteha u vrijeme tugovanja

Težnja za udobnošću prirodna je želja koja može biti osobito snažna u trenucima boli i neizvjesnosti – poput razdoblja nakon gubitka. Nakon gubitka, udobnost i utjeha postaju gotovo osnovne ljudske potrebe jer pomažu stvoriti osjećaj sigurnosti i stabilnosti u svijetu koji se okrenuo naglavačke.

Nitko vam neće zamjeriti što tražite obilje udobnosti dok tugujete, baš kao što nitko ne bi zamjerio žednoj osobi u pustinji što traži vodu. Iako ništa ne može popraviti ono što se čini nepovratno pogrešnim, stvari poput zagrljaja prijatelja, komada odjeće koji je pripadao pokojniku, omiljene serije ili sigurnosti doma mogu vas povezati s onima koje volite (i živima i pokojnima) te pružiti umirujuću “čahuru” koja nakratko utišava strah i nepoznato.

Dakle, možemo se složiti da je udobnost općenito dobra, a u tugovanju neophodna. U čemu je onda kvaka?

Kontinuum udobnosti

U našoj organizaciji (WYG) volimo se igrati igre koju zovemo “Previše, premalo, taman”. Kako bismo je igrali, promatramo određeno ponašanje na kontinuumu i pitamo se možemo li zamisliti kako bi previše ili premalo tog ponašanja moglo postati negativno – primjerice, ako osobi omogućuje da izbjegava suočavanje, uskraćuje si suosjećanje, osnovne potrebe ili vrijeme za tugovanje. Na taj način vidimo kako neka ponašanja koja na prvi pogled izgledaju konstruktivno mogu početi služiti sasvim drugoj svrsi.

Važno je napomenuti da samo vi možete odlučiti koju ulogu određeno ponašanje igra u vašem životu. Ono što je nekom drugom “taman”, vama može biti “previše”. Stara pitanja poput “Kako mi ovo pomaže?” i “Kako se zbog ovoga osjećam?” obično su dobra polazišta.

Odabir udobnosti umjesto nelagode ponašanje je koje nedvojbeno možemo smjestiti na ovaj kontinuum. Uzet ću sebe za primjer, jer je ogovaranje drugih nepristojno. Moja zona udobnosti jednaka je: dom + kauč + deka + TV, iako mi je često zapravo dosadno i frustriran sam načinom na koji provodim vrijeme. Razmišljao sam o golemom ponoru koji ponekad postoji između onoga što vjerujem da će me učiniti sretnim, zdravim i ispunjenim i onoga što zapravo radim zbog intenzivne želje da se osjećam ugodno.

Prije nego što sam počeo o ovome razmišljati, uvijek bih “udobnost” svrstao pod nešto dobro, zdravo i sretno. Međutim, što više analiziram motive svojih odluka, to više shvaćam da često biram udobnu situaciju (ostanak kod kuće, sjedenje na kauču, pasivnost) jer se tada osjećam sigurno i opušteno. Istovremeno, odlučujem se ne uključiti u svijet na načine koji bi mi mogli donijeti pozitivna iskustva samo zato što mi se neki dio toga čini težim ili izaziva tjeskobu.

Evo konkretnog primjera koji nema veze s tugovanjem: Recimo da sam dobio poziv na zabavu. U posljednje se vrijeme osjećam potišteno jer ne izlazim često, usamljen sam i pomalo nemiran. Znam nekoliko ljudi koji će biti tamo i, u teoriji, to zvuči zabavno. Netko bi pomislio da ću jedva dočekati priliku za izlazak, zar ne?

Krivo! Odlazak na zabavu uključuje mnogo “teških” stvari – odijevanje, vožnju (da ne spominjem parkiranje!) i potencijalno neugodne društvene situacije. Iako se dobitak – izlazak iz kuće i interakcija s ljudima – čini u skladu s onim što želim, to mi se čini težim od ostanka kod kuće u pidžami. Na kraju, ostajem doma.

A evo i primjera udobnosti na kontinuumu vezanog uz tugovanje: Ponekad su udobna, opuštajuća i nimalo prijeteća iskustva upravo ono što vam je potrebno u žalosti. Preporučujemo zdravu dozu takvih stvari. Međutim, naučiti živjeti u svijetu nakon gubitka često znači probijati se kroz neke uistinu neugodne stvari kako biste povratili osjećaj smisla, svrhe i povezanosti. I dok se biranje puta manjeg otpora čini najlakšim, mogli biste otkriti da taj put vodi samo u krug.

S druge strane, nije dobro ni potpuno si uskraćivati udobnost. Na primjer, mnogi ljudi sebi uskraćuju pravo na tugu ili podršku jer smatraju da to ne zaslužuju. Ili možda misle da je udobnost znak popustljivosti prema sebi, ili osjećaju krivnju ako dožive bilo što pozitivno jer bi “trebali” tugovati (napomena: doživljavanje pozitivnih emocija ne znači da ne tugujete).

Dopuštanje nelagode

Iako je udobnost općenito dobra, njezino traženje ponekad može biti u suprotnosti s iskustvima koja su u skladu s vašim željama, vrijednostima i svrhom. Osobno se često moram podsjećati da iskustva nisu isključiva – ili-ili, pozitivna ili negativna, bolna ili ugodna, udobna ili neudobna.

Kad sam bio dijete, plivali smo u jezercu. To nije bio lijep, kloriran i grijan bazen. Bila je to hladna voda puna morske trave, algi, zmija i svega ostalog što smo mogli zamisliti da pliva ispod tamne površine. Volio sam plivati u tom jezercu, ali ulazak u vodu uvijek je bio muka. Govorili bismo si: “Samo skoči, izroni deset puta gore-dolje i na kraju ćeš se naviknuti.” I znate što? Uvijek bismo se navikli.

Mnogu ugodna ili pozitivna iskustva zahtijevaju da se malo probijete kroz nelagodu. Ponekad morate skočiti, “izroniti deset puta” i sjetiti se da nelagoda neće trajati vječno. A ako i ostane neugodno, sjetite se da se i u neugodnim situacijama može pronaći utjeha. Na primjer, u sjećanju na voljenu osobu. U mogućnosti da odvojite trenutak za sebe i udahnete. U dopuštenju da napustite situaciju koja vam se ne sviđa. Ili jednostavno u spoznaji da će vas na kraju večeri vaš udobni kauč i dalje čekati kod kuće