Utjecaj smrti na život
Vjerojatno sam jedan od sretnika. Sve do svojih kasnih dvadesetih bio sam potpuni stranac tragediji. Iako su se moji roditelji borili s računima i dugovima, nikada nisam osjetio nikakvu neimaštinu. Imao sam dovoljno hrane, krov nad glavom i ormar pun odjeće. Mogao sam ići na fakultet, imati lijepo vjenčanje i kupiti vlastiti dom. Dugo se vremena svijet sastojao samo od onoga što me okruživalo i što je bilo ispred mene; sve se činilo važnim, a budućnost je bila puna neograničenih mogućnosti.
Sjećam se kad me prvi put pogodilo – kada sam prvi put uistinu priznao sebi veličinu ovog svijeta i majušnost jednog jedinog života. Bio sam u ranim dvadesetima i prolazio kroz loše razdoblje. Sjećam se jedne predivne kolovoške noći; stajao sam u gomili na nekom jeftinom koncertu na sajmu, pogledao oko sebe i pomislio: „Zašto je svima toliko stalo? Ništa nije važno.“ Mjesec dana kasnije otišao sam na prvo predavanje kolegija „Smrt, umiranje i žalovanje“ i odmah sutradan odustao od njega. Bio je to prvi i zadnji kolegij koji sam ikada napustio. Jednostavno se nisam mogao suočiti s tim.
Iako se magla povukla jednako brzo kao što se i pojavila, taj osjećaj nikada nisam posve zaboravio. Živio je u meni, a kako sam proživljavao vlastite tragedije i tragedije drugih, postao je stvaran dio mene. Većinu vremena ga uspijevam držati pod ključem, ali ponekad, kad se navečer ugase svjetla, uhvatim sebe kako padam sve dublje u tamu, na mjesto gdje je zrak rijedak i gdje jedva dišem.
Više ne želim „sobu s pogledom“. Gledanje u ljepotu svijeta je očaravajuće, ali se zbog toga osjećam malenim. Ponekad je to previše za mene i tjera me na razmišljanje: kako je okrutno što nam je dopušteno postojati ovdje samo kratko vrijeme. Mi smo poput pahulja rođenih na toplom danu; oblikujemo se, lepršamo svijetom i zatim se rastopimo.
Stalno razmišljam o tome. Gotovo svaki dan. Što je moja majka mislila kad joj se život bližio kraju? Kako je mogla čuti ljepotu pjesme? Kako je mogla uživati u toplini kreveta? Kako se mogla buditi svako jutro i shvaćati da je njezina noćna mora stvarna? Kako je mogla gledati svoju djecu i znati da će njihov život morati ići dalje bez nje?
Još uvijek smo je trebali. Bila je naše srce, naša povijest i naš dom. Uz nju smo bili sigurni i sve je bilo ispunjeno glazbom, radošću i ljubavlju. Kada je moja majka umrla, naša se snježna kugla razbila. Ljepota, čudo i glazba prosuli su se preko krhotina slomljenog stakla. Ono što je ostalo bilo je neuredno i opasno. Činilo se da svijet više nikada neće izgledati lijepo i toplo.
Ali sada sam ja roditelj i moj je posao ponovno sastaviti to staklo, iako znam da je iluzija krhka poput kuće od pruća. Dok moja djeca navečer mirno spavaju u svojim krevetima, ja grozničavo zurim u mrak pitajući se hoće li vuk ikada pokucati na vrata. Baš kao u dječjim pričama, on nosi mnogo različitih krinki, ali razlika je u tome što sada znam da on ponekad pobjeđuje.
To je utjecaj smrti na život.
