Više od jednog podatka: Zašto se uzrok smrti nekad prešućuje?

Netko me nedavno pitao: „Prijateljičin sin je umro, a u osmrtnici nisu naveli uzrok smrti niti su mi rekli. Je li u redu da pitam?“

Duboko sam udahnuo prije odgovora. Terapeut u meni htio je pitati: „Zašto ti je to toliko važno znati?“. Tugovatelj u meni htio je viknuti: „Gledaj svoja posla – da su htjeli da znaš, rekli bi ti!“. Ali kao ljudsko biće, suosjećao sam s njim.

Evolucijski instinkt ili znatiželja?

Kada netko umre mlad, u nama se budi tjeskoba. Ono što nazivamo „morbidnom znatiželjom“ zapravo je evolucijski instinkt za samoočuvanjem. Podsvijest nam govori: „Ako saznam što se dogodilo, moći ću bolje zaštititi sebe i svoje voljene.“ No, realnost je drugačija. To što znamo je li netko umro od raka, nesreće, samoubojstva ili predoziranja rijetko nas zapravo čini sigurnijima.

Zaštita od stigme i srama

Puno je važnije razumjeti zašto obitelji biraju privatnost. Razlog je često stigma. Nažalost, još uvijek živimo u društvu gdje se mentalne bolesti i ovisnosti ne tretiraju kao druge bolesti. Postoji krivnja koja se svaljuje na osobu – i za života i nakon smrti. Obitelji ponekad žrtvuju podršku okoline kako bi se zaštitile od okrutnih komentara i srama.

Strah od definiranja osobe kroz jedan trenutak

Najveći strah obitelji je da će taj jedan podatak – uzrok smrti – postati ono što definira cijeli život i sjećanje na osobu koju su voljeli. Ako je osoba patila od depresije ili ovisnosti, postoji strah da će ljudi vidjeti samo to.

Kada je dečko moje sestre umro od ovisnosti, to nije bio on. On nije bio samo „ovisnik“. Bio je nevjerojatno ljudsko biće koje se borilo s ovisnošću. John je bio… dobar. Jednostavna riječ, ali on je bio upravo to. Pametan, radoznao, duhovit – netko tko je mogao razgovarati sa svima. Bio je toliko toga više od svoje bolesti.

„Milijun drugih stvari“

Nedavno sam razgovarao s osobom koja je izgubila prijatelja zbog predoziranja. Rekla mi je jednostavnu, a moćnu rečenicu: „On je bio milijun drugih stvari.“

Ta fraza mi se urezala u pamćenje. Svi oni koje smo izgubili zbog ovisnosti, samoubojstva ili bilo kojeg drugog uzroka koji društvo stigmatizira – oni su bili milijun drugih stvari. Naš zadatak kao onih koji ostaju nije secirati njihovu smrt, već čuvati sjećanje na taj milijun stvari koje su ih činile onime što jesu.