Zašto nam je tako teško prihvatiti konačnost smrti?

Konačnost smrti jedna je od najsurovijih i najtežih činjenica s kojima se čovjek mora pomiriti nakon odlaska bliske osobe. Za razliku od tolikih pitanja i nejasnoća s kojima se ožalošćeni susreću, istina da se ta osoba više neće vratiti je crno-bijela – a opet, djeluje potpuno nevjerojatno.

Bez obzira na to kako je osoba umrla, njezin je odlazak šok za sustav. Osjećaj života u svijetu bez te osobe teško je pomiriti sa životom koji je postojao prije. Teško je “prožvakati” da je neće biti u kuhinji kad dođete doma. Da joj više nikada neće trebati četkica za zube ili one stare, ofucane papuče. Ne možete ih nazvati niti im poslati poruku. Neće spavati pored vas kad se ujutro okrenete na drugu stranu kreveta.

Puno vremena provodimo pričajući o psihološkoj povezanosti koju ljudi nastavljaju njegovati s pokojnikom. No, prije nego što dođete do te faze, prvo morate odradovati bolan gubitak fizičke prisutnosti. Vjerojatno vam ne moramo crtati zašto su ti gubici tako teški, ali ipak ćemo podijeliti par misli o tome.

Naš mozak treba vremena da “pohvata konce”

Mary Frances O’Connor piše o ovom iskustvu u svojoj knjizi The Grieving Brain. Objašnjava da naš mozak, kako bi se snalazio u svijetu, stvara virtualne mape te da mu treba vremena da te mape revidira nakon nečije smrti. Do tada, naš će mozak i dalje očekivati da će osobu zateći na njezinim uobičajenim mjestima.

„Ako umre netko tko nam je blizak, naši neuroni i dalje ‘pucaju’ svaki put kad očekujemo da će voljena osoba biti u prostoriji. Taj neuronski trag opstaje sve dok ne naučimo da ta osoba više nikada neće biti dio našeg fizičkog svijeta. Moramo ažurirati svoje virtualne mape, kreirajući novu kartografiju naših života. Nije ni čudo što su potrebni tjedni i mjeseci tuge i novih iskustava da bismo ponovno naučili hodati tim putem.“

Jednostavno nam užasno fali njihova fizička prisutnost

Čak i nakon što naši umovi dobiju vremena da upiju činjenicu o svijetu bez te osobe, i dalje može biti mnogo trenutaka u kojima žudimo za fizičkim dodirom. Držimo se osjetilnih sjećanja na njih što je duže moguće.

Srećom, većina ljudi uspije stvoriti trajne veze i nastaviti psihološki odnos s onima za kojima tuguju. Međutim, ta trajna prisutnost i sjećanje mogu biti mač s dvije oštrice. Koliko god nas ta veza tješila, neizbježno će doći trenutci kada ćete žudjeti za nečim opipljivijim. O’Connor u svojoj knjizi govori o dva svijeta u kojima postojimo nakon smrti voljene osobe.

„Tuga je za mozak srceparajuće težak problem za riješiti. Tugovanje zahtijeva učenje kako živjeti u svijetu bez nekoga koga duboko volite i tko je utkan u vaše shvaćanje svijeta. To znači da je za mozak vaša voljena osoba istovremeno i otišla i vječna, a vi koračate kroz dva svijeta odjednom. Pokušavate se snalaziti u životu unatoč činjenici da vam je ta osoba ukradena – što je premisa koja nema nikakvog smisla, zbunjuje vas i izbacuje iz takta.“

Osobno govoreći, moja je majka umrla prije više od desetljeća, ali još uvijek postoje trenuci kada se toliko žarko želim fizički povezati s njom da se tvrdoglavo ukopam i inzistiram na tome da mora postojati način da se vrati. Većinu vremena me spoznaja da je to nemoguće spriječi da idem tim smjerom razmišljanja. Ali ima trenutaka kada sam u potpunoj nevjerici – mora postojati način.

Možda u snu? Tijekom meditacije? Možda će mi se obratiti ili poslati neki znak. Nažalost, meni se te stvari nikada ne dogode, ali, Bože, kako bih voljela da se dogode.

Ovo ne može biti kraj njihove priče

Velik dio tugovanja je trud da svemu tome damo neki smisao. Stvari poput…

• Što se dogodilo?

• Kakva je njihova priča?

• Kakva je naša priča?

• Čemu me njihova smrt uči o svijetu, sebi i drugim ljudima?

Kad netko umre, pitamo se: Je li ovo stvarno kraj njihove priče? Bez završne scene? Bez trenutka koji zaokružuje cijelu priču? Umjesto toga, zavjesa se samo spustila. Svi smo se zgledali, uvjereni da mora biti još nečega. Sigurno ne može završiti ovako!

Neko vrijeme ostajemo zamrznuti u zbunjenoj nevjerici, sve dok nam polako ne sjedne da nije došlo do zabune – drugog čina neće biti. Priča sada ostaje nama da je dokučimo, da nad njom razbijamo glavu i pitamo se: Što je to sve značilo? Što je moglo uslijediti?

Joan Didion je slavno napisala u svojim memoarima The Year of Magical Thinking:

„Život se brzo mijenja. Život se promijeni u trenu. Sjednete za večeru i život kakav poznajete završi.“

To je istina koju možda razumijete intelektualno, ali dok je ne proživite, ne možete u potpunosti shvatiti tu dezorijentaciju – šok spoznaje da priča nije trebala ovako završiti… a ipak jest.

U ovom članku ne govorimo o tome kako se “nositi” s konačnošću smrti – jer to je u biti ono što tuga jest: učenje kako živjeti u svijetu bez nekoga tko vam je važan. Teška istina je već izrečena: voljenu osobu ne možete vratiti i možda nikada nećete prestati željeti da možete. Dobra vijest je da s vremenom njihova odsutnost postaje lakša za razumjeti i prihvatiti. Iako ništa ne može u potpunosti ispuniti tu prazninu, vaša sjećanja i trajna povezanost mogu vam pružiti barem malo utjehe i mira.