Zašto ne plačem? Tuga bez suza

Autor: Jozo Bevanda, 23.01.2026.
Zašto ne plačem? Tuga bez suza

Ako je ikada postojalo vrijeme kada biste očekivali da ćete plakati, to je nakon smrti voljene osobe ili drugog značajnog gubitka. Tužni ste do bola, svi oko vas jecaju, pa biste vjerojatno trebali i vi, zar ne?

Za neke je odgovor – da; njihove bi suze mogle ispuniti najdublji kanjon. No za druge, suze su poput kihanja koje nikako da krene. Iako osjećaju nadolazeću tugu – a možda i grč u želucu te knedlu u grlu – oči im ostaju suhe.

Često dobivamo pitanja o plakanju – ili točnije – o neplakanju nakon gubitka. Ljudi žele znati: Zašto ne plačem kad netko umre? Iako postoji mnogo varijacija ovog pitanja, ona obično spadaju u jednu od dvije kategorije.

Kategorija br. 1: Inače sam plačljiva osoba, ali sada ne mogu pustiti suzu. Što se događa?

Mnogi su uznemireni jer ne mogu plakati, s obzirom na to da inače plaču kada se dogodi nešto uznemirujuće. Međutim, sada kada se dogodilo nešto uistinu razorno, odjednom se osjećaju odsječenima od načina emocionalnog izražavanja koji im je inače prirodan. Iako je ovo uobičajeno iskustvo, normalno je da se čovjek brine kada nešto jako odstupa od njegove uobičajene prirode. Često je riječ o emocionalnoj obamrlosti koja služi kao privremeni zaštitni mehanizam.

Kategorija br. 2: Čak i ako inače ne plačem, očekivao sam da će me gubitak natjerati na to, ali nije.

Za mnoge druge ljude, njihova „normala“ je da rijetko ili nikada ne plaču. Neki jednostavno rijetko puštaju suze i ne znaju zašto. Drugi priznaju da to izbjegavaju jer se osjećaju posramljeno. To ne bi trebalo čuditi kada uzmete u obzir koliko je djece odgojeno u uvjerenju da su suze znak slabosti, da su pogrešne, naporne ili da služe samo privlačenju pažnje.

Nije u redu što smo kao društvo učinili da se mnogi osjećaju posramljeno zbog prirodnog ljudskog iskustva kao što je plakanje – ali jesmo. S obzirom na to, jednako je nepravedno ožalošćenima govoriti da, ako ne jecaju otvoreno, na neki način „pogrešno tuguju“. Ovdje smo prvenstveno kako bismo rekli: u redu je plakati, a u redu je i ne plakati ako ne možete ili ne želite.

Moraju li ožalošćeni „izbaciti to iz sebe“?

Ljudi često govore ožalošćenima da „moraju izbaciti emocije“ plakanjem, što stvara očekivanje da bi se osjećali bolje samo kad bi suze potekle. Rezultat toga je da se oni koji ne mogu plakati brinu jer nemaju pristup tom „ispušnom ventilu“. No, ispostavlja se da ideja o plakanju kao neophodnom obliku katarze nije posve točna.

Plakanje ima prednosti za samoumirivanje (oslobađa oksitocin i hormone koji smanjuju stres), ali ono je samo jedna od mnogih aktivnosti koje pomažu. Druge aktivnosti sa sličnim učinkom uključuju:

  • Fizičku i emocionalnu bliskost

  • Povezivanje s kućnim ljubimcem

  • Masažu ili tjelovježbu

  • Slušanje glazbe ili umjetničko izražavanje

  • Meditaciju ili pisanje dnevnika

Najvažnije je da osoba ima alate za samoumirivanje i izražavanje emocija, ali ti alati ne moraju nužno uključivati suze da bi bili zdravi.

Važna napomena: Osobe koje ne plaču mogu dobiti manje podrške

Znanstvenici imaju teoriju da suze služe kao signal drugima da je osoba u nevolji i da treba pomoć. Od beba do odraslih, suze su naš „SOS“ signal.

U tom pogledu, ljudi koji ne plaču mogu biti u nepovoljnijem položaju nakon gubitka jer možda neće dobiti pomoć koju dobivaju drugi. Iako ožalošćena osoba iznutra možda proživljava pravi uragan misli i emocija, njezina vanjština izgleda smireno. Zbog toga dobronamjerna obitelj i prijatelji mogu svoju podršku usmjeriti prema onima koji se vidno više muče.

Osobe koje ne plaču također se mogu brinuti da će njihova suha oka poslati poruku da su „sasvim u redu“ ili da ih gubitak nije previše pogodio. Ljudi često osuđuju izraze tuge koji se razlikuju od onoga što su očekivali. Možda je od tuđih osuda gora vlastita osuda, kada se čovjek pita znači li nedostatak suza da s njim nešto nije u redu ili da voli manje nego što bi trebao (ne znači).

Što učiniti? Ako osjećate da nedostatak suza utječe na njegu i podršku koju dobivate, možda ćete morati ljudima izravno reći kako se osjećate (umjesto da im to pokažete). Ako vam to nije ugodno, druga opcija je potražiti formalnije izvore podrške, poput grupe za potporu ili terapeuta, gdje nećete biti osuđivani zbog načina na koji nosite svoju tugu.

Jozo Bevanda

O autoru: Jozo Bevanda

Autor i urednik s fokusom na teme obiteljske povijesti, tradicije sjećanja i psihologije žalovanja. Moja je misija na portalu Osmrtnice.hr informirati čitatelje o važnim običajima, pružiti praktične savjete u trenucima gubitka te osigurati da sjećanja na one koji više nisu s nama ostanu trajno sačuvana.